Taj problem je satkan i s ljepotama i čarima koje nosi zajedno sa snijegom i s jednim mirnim životom Sarajlija u tim hladnim noćima i danima.
- Kratak dan i hladnoća bi povezali ukućane s vrlo malo rada i smanjenim potrebama za izlascima iz kuće, ali i prisnijim životom i redovnim sijelima na kojima su se razvijali muhabeti – započinje priču o sarajevskim zimama Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Najveća radost
Taj mirni život je prethodno omogućen time što su se Sarajlije tokom ljeta i jeseni spremale za dugu zimu, pa su se tako snabdjeli drvima, brašnom i ostalim potrebnim namirnicama. S obaveznim turšijama, bestiljima i pekmezima kojima su zajedno sa zimnicama bile napunjene magaze. Najviše se čekalo da se zemherije kao najljuća zima isprate, a one su nastajale između jednog i drugog Božića. Snježnim zimama najviše su se djeca radovala, odvajkada pa do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Možda i najveća radost zime desila se upravo u tim godinama kada je Sarajevo dobilo i Zimske olimpijske igre.
-Znale su te zime biti s ekstremnim minusima i s velikim snjegovima. To pamte i današnje generacije. Žestoke zime su bile takve da se znala, kako Bašeskija navodi, zalediti i cijela Miljacka. U svom „Ljetopisu“ je zabilježio da je u 18. stoljeću bilo zima tako hladnih da su se i mnogi bunari zaledili, pa su Sarajlije morale, da bi došli do vode, lomiti led, pa čak i topiti snijeg. U tim su se zimama čak i kubeta u džamijama ledila iznutra, što je i zapisano za kube Begove džamije – navodi Garibija.
Snjegovi su u Sarajevu znali biti toliki da su se do baščaršijskih dućana kopali tuneli. Koliko je sarajevska studen bila jaka govori i predaja starih Sarajlija koja se prenosi s koljena na koljeno, a kaže da su Rimljani ove prostore napustili upravo zbog zima i studeni. Da su snjegovi znali padati i da je znalo studeno biti i u ljetnom periodu najbolji pokazatelj su stihovi sevdalinke „Snijeg pade na behar na voće“.
Ubijali bakterije
- Našim precima studen i nije smetala zbog gorštačkog tijela i jakog duha, pa baš zbog tih zima ljudi su bili s izraženim crvenilom u licu, kako ih opisa i Evlija Čelebija. U kućama su se pili čajevi, a na pećima se stavlja anduz koji je svojim mirisom i dimom ubijao bakterije. Voda za piće se zagasivala i tom prilikom bi se i bakterije kroz vodu uništavale – pojašnjava Garibija.
Znali su naši stari kako se treba i oblačiti, a posebno čuvati bubrezi. Tako su se kroz bosanska odijela, a posebno kroz šalove duge po nekoliko metara, zagrijavale slabine. Odijela koja su nacionalno blago naroda Bosne i Hercegovine nisu nastajala slučajno.
- Današnje generacije pamte velike snjegove, a među najvećim bio je u februaru 2012. godine, koji je neprestano padao nekoliko dana, a visina je dostizala više od metra – ističe Garibija.
Na Igmanu minus 50
Dolaskom Austro-Ugara počela se mjeriti i temperatura u našoj zemlji. Najhladniji dan, tj. noć, bila je tokom Igmanskog marša. Smatra se i najhladnijom u stoljeću. Poznati meteorolog Željko Majstorović kaže da je temperatura te noći mogla iznositi i do 50 stepeni ispod nule. Kako baš na Igmanu da bude hladnije nego na višim obližnjim planinama, pogotovo kako da bude hladnije nego na Bjelašnici, pitaju se često Sarajlije. Odgovor meteorologa je u pojavi zvanoj temperaturna inverzija, koja manje planine može učiniti hladnijim od viših.
Bili poznati po dugovječnosti
- Novi tehnološki pristup promijenio je pristup zimi, tako da su skraćeni zimski odmori, a produžen je period rada. Radost zime zaboravila su i djeca, a kamoli stariji. Možda je nekada baš takav život donosio Sarajlijama titulu ljudi poznatih po dugovječnosti – ističe Garibija.
