"Od jedne penzije živim, 400 KM ima penziju deda, radio cijelog života. Dok je bio mlađi, radio malo i privatno, bolje se živjelo, sad Boga mi mator mi, on 80, ja 74, živjeti se mora. Djeca nisu u nekom položaju da bi mi mogla pomoć. Ne mogu reći da ne daju, grehota bi mi bilo. Tražim akcije, ono što moram kupim. Hljeba i mlijeka, eto. Da deda ne ode gdje da pokosi ne bi ni izašli na kraj", kazala je Hustić Azra, penzionerka, prenosi N1.
Ali dobro, naživjeli smo se - sa osmijehom nastavlja baka Azra Hustić. "Tako je kako je", izgovara pomirljivo kao i mnogi koji se više i ne nadaju nekom boljem vremenu u ovoj zemlji.
Kako žive upitali smo i prolaznike u Sarajevu:
"Ja imam osjećaj da je svaki dan sve gore i gore. Radim, izlazim na kraj nekako, ali ko ne radi neka mu je Bog na pomoći. Ovo je sramota, ljudi su gladni."
"400 maraka penzija, da je samo to od primanja, ne bi se izašlo na kraj, ova država je takva."
"Mislim da je u Bosni luksuz imati djecu. Nije ni čudo što parovi odlažu osnivanje porodice za neke kasnije godine kada su finansijski stabilniji."
"Šta se može, živjeti se mora. Smanji troškove i pruži se koliko si dugačak. Platiš račune, pa šta ti ostane. Preživljavaš. A šta će ostati, od 600 KM nema šta, to je minimum minimuma."
Iz Saveza sindikata apeluju na nadležne da sjednu za pregovarački sto i povećaju najnižu cijenu rada na minimalno 700 KM, jer sve manje od toga je ispod svake granice siromaštva.
"U ovom trenutku postaje naučna fantastika za većinu građana Federacije da prežive mjesec dana, da izmire troškove prema komunalnim preduzećima, isprate djecu u školu, da jedu, piju, vode brigu o higijeni, o održavanju stambenih jedinica", kazala je Lejla Čaušević iz Saveza samostalnih sindikata BiH (SSSBiH).
I u Republici Srpskoj ogroman jaz i između potrošačke korpe i prosječne plate.
"Za jednu porodicu u julu bile su potrebne 1874 KM da bi se obezbjedile osnovne životne potrebe. To je 48% od prosječne plate koja je 912 KM", kazao je Goran Stanković, generalni sekretar Saveza sindikata RS.
U Republici Srpskoj 65% radnika ima platu koja je manja od prosječne a evo šta kažu Banjalučani o uslovima života:
"Dosta su poskupile namirnice."
"Teško je, jako teško, sve je poskupilo, plate iste. Hljeb ulje, osnovne namirnice, sve je poskupilo."
"Odnos cijena i plata nije realan, cijene evropske a standard niži dosta."
I tako iz mjeseca u mjesec. Sindikati računaju cijenu potrošačke korpe, zaključuju da je preživljavanje naučna fantastika, građani to povrđuju i čude se kako su i dalje živi. Oni koji sjede na čelnim državnim pozicijama potpisuju sporazume kojima ističe rok trajanja i ne mijenjaju ništa na bolje. Rok trajanja strpljenja građana bio bi možda za Ginisovu knjigu rekorda, da život mnogih već odavno nije buđav.
