Ovaj loš trend u Bosni i Hercegovini znatan porast blježi u poslijeratnom periodu čemu su uveliko doprinijele promjene životnih navika. Kako ističe učiteljica Altijana Alić, magistar odgojnih nauka, koja je radno angažirana u Osnovnoj školi "Safvet beg Bašagić", osamdesetih i devedesetih djeca su prije svega doživljavala veći autoritet roditelja.
"U vrijeme kada sam se ja školovala nisam smjela doći kući i reći da sam napravila neki problem. Roditelji nikada u drugom nisu tražili krivca, danas je to često drugačije. Uostalom, moji roditelji su radili do 15 sati, a nakon toga su bili posvećeni djeci. Mi sada imamo jednu iskrivljenu sliku društva u cjelini," govori Alić za Radiosarajevo.ba.
Ističe da su u rješavanju problema vršnjačkog nasilja, s jedne strane, roditelji koji brane nasilno dijete od njega samoga neprihvatajući činjenicu da njegovo ponašanje izlazi iz normi, dok su, s druge strane roditelji žrtava nasilja kojima su, zbog slabih mehanizima od zaštite skoro svezane ruke.
Pedagozi i nastavnici, koliko je u njihovoj moći, pokušavaju raditi na dijalogu, a što je još važnije, prevenciji situacija s kojima nerijetko teško izlaze na kraj.
Roditelji, pak, tvrde da se nasilje dešava u svakom razredu.
„Najgore je što su djeca, roditelji i nastavnici navikli na to, ponašaju se kao da je to nešto što se podrazumijeva. Na roditeljskom sastanku često se može čuti opravdanje da se djeca samo malo naguravaju, te da je to normalno za njihovu dob. Ne bih se složio s tim jer je to ugrožavanje slobode pojedinca. Naš sin je dvije godine bio žrtva takvih "naguravanja" da bi na kraju završio na podu školskog hodnika dok ga je nasilnik cipelario. Sve vrijeme škola nije mogla sankcionisati počinioca osim da mu snize vladanje. Na kraju nam je jedino preostalo da odemo u policiju," ispričao je za Radiosarajevo.ba otac čiji je identitet poznat redakciji.
Da pojasnimo, nakon uočavanja vršnjačkog nasilja roditelji ili svjedok slučaj trebaju prijaviti razrednom nastavniku koji dalje u saradnji s pedagogom, psihologom i direktorom škole poduzima predviđene korake, a to je prije svega uspostavljanje komunikacije s djecom i i njihovim roditeljima.
Treba reagovati odmah
Komunikacija je ključna, ističe za naš portal Muamer Tinjak, doktor pedagoških nauka koji je sve do nedavno obavljao funkciju direktora Osnovne škole "Aleksa Šantić" u sarajevskoj općini Novi grad.
„Ne smije se čekati. Dešavalo se da imamo neki problem i da roditelj kaže: Znate to se dešava već duže vrijeme, ali nismo ništa govorili. Treba reagovati odmah, kako bi se problem odmah i rješavao. Postoje smijernice u postupanjima nasilja nakon kojih se pristupa jednoj vrsti savjetovanja, gdje se pozivaju roditelji i jedni i drugi, zatim i djeca pa se u prisustvu roditelja razgovara s njima, dok se ne dođe do rješenja.
Treba nastojati da se izmire i ostanu u kolegijalnim odnosima. Ako to ne može obično se sugeriše roditeljima da prebace dijete u drugo odjeljenje, a roditelji to često shvate kao poražavajuće. Međutim, škola ne može to uraditi sama, ona postupa prema zahtjevu roditelja,“ pojašnjava Tinjak.
Policija u zajednici
Ukoliko ne postoji verbalna komunikacija potrebno je primjeniti druge procedure.
„To su obraćanja institucijama, Centaru za socijalni rad i policijskoj upravi. U policijskoj upravi postoji odjel Policija u zajednici, čiji su pripadnici educirani za rad s djecom osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Mislim da po zakonu samo oni i mogu razgovarati sa roditeljima i djecom. U školi „Aleksa Šantić“ dosta smo koristili upravo stručnjake iz policije koji su radili na edukaciji učenika kroz odjeljensku zajednicu ili ako smo osjetili potrebu u određenom odjeljenju gdje su narušeni odnosi,“ dodaje Tinjak.
Poseban probroblem nastaje u momentu kada vršnjačko nasilje ne biva riješeno u školskim okvirima, odnosno kada se pomoć zatraži od nadležnih institucija, tvrdi Altijana Alić.
Kaže da posljednjih godina po pitanju ovog problema nema značajnih promjena.
„Naravno da su svezane ruke i nama i roditeljima jer nemamo dobru saradnju sa institucijama koje bi trebale napraviti pravi korak kada se takva stvar desi. Nama su dati samo odrđeni obrasci koje mi ispunjavamao do besvijesti i kada zatražimo pomoć institucija, onda to traje još duže.
Centar za socijani rad prva je adresa na koju se učitelji i nastavnici osnovnih škola javljaju kada imaju neki problem. No, tu nemamo povratnu informaciju, odnosno imate je samo ako je dio menadžmenta škole u dobrim odnosima sa nekim iz instutucije Centra za socijalni rad. U suprotnom se toliko čeka da taj problem ili eskalira ili se zaboravi, " otvoreno za Radiosarajevo.ba govori Alić.
Nerijetko se javlja i problem s roditeljima koji ne žele prihvatiti činjenicu da je njihovo dijete počinitelj vršnjačkog nasilja.
„Kao škola mi na prevenciji činimo sve što možemo, ali imamo problem i sa raoditeljima koji to neće da prihvate. Negdje oko 80 posto roditelja neće prihvatiti kada im skrenete pažnju na ponašanje njihovog djeteta, a ne mora to odmah biti nasilje. Oni zauzimaju stav da to nije njihovo dijete ili da je izazvano nečim. Uvijek je neko drugi kriv, pa ako niko drugi, onda učitelj koji "ne voli" njihovo dijete.
Po nekom redoslijedu, najprije se obraćaju učitelju ili pedagogu škole. Pokušavamo prvo razgovorom pronaći rješenje. Međutim, to nije uvijek moguće, kao što sam već spomenula. Čak i kada im date činjenično stanje roditelji su obično ljuti. Inače, mehanizam zaštite svodi se na sniženje vladanja na vrlodobro, dobro i tako redom, a zatim premještaj u druge razrede, te premještaj u drugu školu. Lično se s tim ne slažem jer smatram da nismo riješili problem ako smo prebacili dijete u drugu školu,“ ističe Alić.
Za to vrijeme počinioci i žrtve nasilja uglavnom sjede „zajedno“ u klupama.
„Niko ne smije biti ravnodušan prema bilo kojoj vrsti nasilja bilo da se radi o verbalnom, fizičkom, psihičkom nasilju jer ono ostavlja posljedice i trenutno i dugoročno. Trenutno to su psihosomatske posljedice koje se održavaju na san djeteta, ponašanje, jelo, a dugoročno posljedice koje ostavljaju trag u njegovoj ličnosti i odnosu prema drugima,“ dodaje Tinjak koji kao i Alić smatra da se puno više treba raditi na preventivnom djelovanju.
Nastavnici, podsjeća, u opisu svoga poziva imaju i odgojnu ulogu.
Prevencija nasilja
„Ono što je prije svega potrebno jeste preventivna edukacija učenika. O tome treba stalno pričati jer nastavnik može da djeluje i kao odgajatelj što on i jeste istovremeno. To su sve obrazovni ciljevi. Svi trebaju biti fokusirani na to da pomognu da ne dođe do nasilja. Drugo, veoma važna karika je porodica. Ukoliko postoji kvalitetna saradnja između porodice i škole većina problema može se spriječi. Ako ne postoji dobra saradnja, odnosno ako postoji neka vrsta optuživanja i prebacivanja krivice između učitelja i nastavnika, problem se nikada neće riješiti,“ konstatuje Tinjak.
Neophodnost zdrave komunikacije, posebno one između staratelja i djece, od velike je važnosti i za roditelja koji je izrazio spremnpst da svojim iskustvom doprinese ovoj temi. On upozorava roditelje da otvore oči i ne bježe od činjenja neophodnih radnji.
„Ono što bih preporučio svim roditeljima je da njeguju komunikaciju s djetetom, da grade povjerenje s djetetom kako bi dijete bez straha moglo da im se povjeri kada ima problem. Također je važno da se svako, pa i najmanje nasilje, prijavi razredniku i višim instancama, jer jedino tako ćemo podići svijest koliko se nasilje često događa. Važno je i sve dokumentovati, pisati datume i okolnosti kada se dešavanje događalo, od strane koga i kada je i kome prijavljivano. Na taj način imat ćete dokumentaciju koja će vam, u slučaju potrebe, biti dokaz.
Moja poruka svim roditeljima je - niste sami. Borite se za vašu djecu legalnim sredstvima dok god je to moguće,“ poručuje roditelj osnovca jedne sarajevske škole.
Na kraju istaknimo ohrabrujuću inicijativu kojom bi sarajevske škole uskoro trebale dobiti veći broj pedagoga.
„U potpunosti podržavam inicijativu. Pedagozi su jako opterećeni drugim obavezama. Imaju posla preko glave i jedan pedagog je malo i ne može pružiti adekvatnu podršku učenicima,“ govori Tinjak.
