Moderno ratovanje danas je nezamislivo bez oružja budućnosti – bespilotnih letjelica, dronova. Same bespilotne letjelice nisu novost kada je riječ o vojnoj industriji. Određeni modeli letjelica koristili su se i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali uloga koju su imali u tom periodu bila je više špijunska, a manje razarajuća.
Nakon 2001. godine, tržište bespilotnih letjelica počelo se sve više širiti, a danas se mnoge zemlje mogu pohvaliti kako u svojoj vojnoj industriji posjeduju veliki broj ovih letjelica. Ipak, samo nekoliko velikih svjetskih sila trenutno može reći da postižu značajnije uspjehe kada je u pitanju njihova proizvodnja. To su prije svega, Izrael, SAD, Kina i posljednjih nekoliko godina Turska koja se nameće kao sve ozbiljniji igrač na tržištu. Da su upravo letjelice ovih zemalja trenutno najpoželjnije na tržištu, pokazuju i ratišta u Nagorno-Karabahu, Siriji i Libiji, gdje se najviše koriste upravo letjelice proizvedene u ovim zemljama.
Izrael i SAD i dalje predvode tržište
Izrael se pokazao kao trenutni lider kada je riječ o tržištu bespilotnih letjelica. U posljednjih nekoliko godina, država je proizvela nekoliko serija letjelica pod nazivima Hermes, Heron, Searcher, Obiter, Aerostar i Harop. Izraelske dronove koristila je i vojska Azerbejdžana u borbi protiv Armenije u Nagorno-Karabahu, a predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev zahvalio se nakon završenih borbi Izraelu na pomoći kada je riječ o naoružanju. Kada su u pitanju modeli dronova koji su isporučeni Azerbejdžanu, prema nekim podacima, Izrael je u prvom kontingentu opreme vojsci ove zemlje osigurao dronove Harop koje su Azeri koristili još 2016. godine u sukobu s Armenima.
Ono što je bila svojevrsna mana ovih letjelica jeste to što su bile poprilično bučne zbog motora koji ih pokreće. Nakon toga Izrael je Azerbejdžanu osigurao dronove "kamikaze" nove proizvodnje naziva Skystriker i Orbiter koji koriste elektromotore i praktično su nečujni do trenutka obrušavanja na metu.
Kako Izrael trenutno stoji na tržištu dovoljan je dokaz i to da je njemački Bundestag najavio kupovinu novih Heron TP dronova kojima se upravlja pomoću tastature. Prema određenim informacijama, Izrael je na osnovu izvoza bespilotnih letjelica 1,5 milijardi dolara još 2005. godine kada je industrija bila u povoju, da bi taj broj 2013. godine skočio na dodatnih 4,6 milijardi dolara. Također, Izrael trenutno svoje bespilotne letjelice izvozi u više od 50 zemalja svijeta.
Naravno, pored Izraela, u samom vrhu po proizvodnji bespilotnih letjelica svakako su i Sjedinjene Američke Države čiji su dronovi obilježili brojna svjetska ratišta, naročito ona na Bliskom istoku.
Pored onih bespilotnih letjelica koje SAD posjeduje, a koje sa sobom mogu nositi oružje, tu je i veliki broj onih čiji su zadaci vezani samo za nadzor i kontrolu terena. Prema određenim informacijama, trenutno američka vojska raspolaže sa više od 10.691 bespilotnom letjelicom različitih namjena.
Također, kao i Izrael, SAD svoje letjelice izvozi u više od 50 zemalja svijeta s tim što, kada je u pitanju nabavka američkih bespilotnih letjelica, procedura je znatno komplikovanija i skuplja nego što je to slučaj s nabavkom dronova Turske, Izraela i Kine.
Iako se trenutno koriste različiti modeli letjelica, najtraženiji modeli američkih dronova su MQ-1 Predator, MQ-9 Reaper. Pored toga, američka vojska najavila je razvoj i novih dronova koji bi se u budućnosti trebali naći u zraku, a to su MQ-25 Stingray, te RQ-180, dron koji je izazvao brojne kontroverze, a čija je prva fotografija navodno zabilježena u novembru 2020. godine tokom leta iznad jedne od američkih vojnih baza.
Turska i dominantni Bayraktar
Rat u Nagorno-Karabahu, Libija, Irak, Sirija, sve su to ratišta na kojima su turske bespilotne letjelice učestvovale u posljednim dešavanjima. Turska svoj status i novostečeni ugled kada je u pitanju industrija bespilotnih letjelica može zahvaliti Selcuku Bayraktaru, inžinjeru koji je pokrenuo tursku vojnu industriju.
Turska je na početku razvoja bespilotnih letjelica uređaje nabavljala od Izraela, međutim zbog pogoršanja izraelsko-turskih odnosa, dogovor o nabavci vrlo brzo je odbačen te se Turska okrenula vlastitoj proizvodnji, što joj se, bar prema rezultatima, itekako isplatilo u posljednjih nekoliko mjeseci. Selcuk Bayraktar je 2004. godine osnovao kompaniju za razvoj bespilotnih letjelica. Ubrzo nakon toga, počela je proizvodnja letjelica, prvo modela ANKA, a zatim i Bayraktar TB2 čija će moć uzdrmati svjetsku vojnu industriju.
Do sada, Bayraktar TB2 premašio je gotovo 240.000 sati leta, što dovoljno govori o kakvom proizvodu se radi. Prepoznale su to i druge države koje razmišljaju o dodatnoj kupovini turskih letjelica. To se prije svega odnosi na Ukrajinu, Kazahstan, Pakistan, ali i Srbiju čiji je predsjednik Aleksandar Vučić izjavio u oktobru kako Srbija razmišlja o nabavci turskih dronova Bayraktar.
Ukrajina je prije nekoliko dana potpisala ugovor vrijedan 60 miliona dolara s Turskom, a jedan dio ugovora upravo se odnosi na nabavku turskih dronova. Inače, cijena Bayraktara kreće se između 4 i 5 miliona dolara. Pored ovih dronova, Turska je najavila i proizvodnju novih "dronova kamikaza" čiji će izvoz i proizvodnja krenuti u narednih nekoliko godina.
Kineska neopterećenost
Još jedna u nizu svjetskih sila kada je riječ o proizvodnji bespilotnih letjelica svakako je i Kina čiji su se dronovi pokazali kao odlični u borbama na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. Ono što mnogi stručnjaci smatraju da je najveća kineska prednost u proizvodnji dronova jeste to što Kinezi apsolutno nemaju nikakvog pritiska u prodaji dronova saveznicima.
Naime, dok Sjedinjene Američke Države kalkuliraju u vezi s izvozom dronova, te se prilikom izvoza "vaga" svaki potez saveznika i drugih zemalja, Kina s tim nema velikih problema, što su prepoznale i druge zemlje te se, umjesto američkim, sve više okreću kineskim bespilotnim letjelicama.
Tvornice koje po licenci grade kineske letjelice uspostavljene su u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji i Mijanmaru. Kina je zbog izvoza bespilotnih letjelica, prema nekim podacima, trenutno drugi najveći izvoznik oružja u svijetu. U proizvodnji dominiraju dronovi Cai Hong serije "Rainbow".
Najpopularnija verzija je CH-4 koja je prodata Egiptu, Iraku i Jordanu. Ranije verzije su korištene u Nigeriji gdje se vlada bori protiv Boko Harama na sjeveru države. Pored ovih, popularan je model CH-92A, a upravo šest dronova ovog tipa prije dva mjeseca nabavila je i susjedna Srbija. Svi kineski dronovi imaju određene karakteristike zbog kojih na tržištu dobijaju veću vrijednost. Imaju veliki domet, djeluju iz velike visine i mogu nositi mnogo veći broj bombi i raketa u odnosu na ostale. Također, cijena kineskih dronova kreće se oko 4 miliona dolara, za razliku od američkih čija cijena dostiže i 16 miliona.
Naravno, pored četiri zemlje za koje se trenutno smatra da imaju dominantnu ulogu na tržištu dronova, bilo bi neozbiljno izostaviti i druge svjetske sile koje se također bave proizvodnjom dronova. Tu se prije svega misli na Veliku Britaniju, Rusiju i Francusku. Neki su do sada većinom koristili dronove za nadzor, međutim, najave iz ovih zemalja jasno ukazuju na to da će se u narednom periodu i druge velike sile posvetiti dodatnom razvoju naoružanih bespilotnih letjelica.
Da sve ne ostane na najavama potrudili su se ruski vojni stručnjaci koji su početkom mjeseca završili testiranja svoje nove letjelice SU-70 Okthotnik, koja će prema najavama moći parirati novim američkim bespilotnim letjelicama. Velike sile, ali i ostale relevantne zemlje se, kada je riječ o vojnoj industriji, sve više okreću proizvodnji i nabavci bespilotnih letjelica, a svake godine se u te svrhe izdvaja sve više novca, što je jasan pokazatelj da će budućnost modernog ratovanja biti u potpunosti nezamislilva bez oružja 21. stoljeća, bespilotnih letjelica.
