Vlast u Afganistanu ponovo je u rukama talibana. Ono od čega civilizirani svijet sada posebno strahuje jeste budućnost afganistanskih žena pod talibanskom vlašću.
U vrijeme prošle talibanske vladavine, žene u Afganistanu bile su prisiljene nositi burke u javnosti. Nije im bilo dopušteno da rade, osim u zdravstvenom sektoru. Bilo im je zabranjeno obrazovanje nakon osme godine, a žene koje su se htjele obrazovati bile su prisiljene pohađati „podzemne škole“, gdje su one i njihovi učitelji riskirali da budu pogubljeni ako ih uhvate. Već prve najave jasno ukazuju na to da slični zakoni afganistanske žene očekuju i sada.
I dok nama u BiH, iz današnje perspektive, ovakve prakse izgledaju barbarski i nečovječno, ne tako davno su i u našoj zemlji, zapravo sve do Drugog svjetskog rata, žene imale sličan tretman. Da stvar bude gora, on nije bio nametnut od države, nego od društva i porodice koji su, strogo se pridržavajući tradicije usvojene tokom osmanskog perioda, smatrali da otkrivanje ili obrazovanje žene trebaju biti strogo ograničeni.
Majka i odgajateljica
Žena je u porodici i društvu uglavnom tretirana kroz svoju dužnost da odgaja i podiže djecu, bude podrška mužu i stub porodice. Kreirala je život unutar kućnog prostora, a u javnom životu, uglavnom, nije bila prisutna. Uobičajeno shvatanje bilo je da je krajnje nepristojno da se žena kreće po gradu otkrivena. Ipak, za razliku od gradskih, seoske muslimanke učestvovale su u poljoprivrednoj proizvodnji uz muškarce te se slobodno kretale po selu i rijetko su skrivale lice pred strancima.
Za Bošnjake je austrougarska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su je doživjeli kao katastrofu te su se trajno odselili u Tursku. U periodu od 1878. do 1918. nastupaju značajne promjene i za muslimanske žene. Rijetke gradske muslimanke koje uspijevaju doći do ekonomske nezavisnosti počinju otkrivati svoja lica. Međutim, kod mnogih muslimanki koje žive u tradicionalnim porodicama dolazi do dodatnog otuđenja i zatvaranja zbog promjena društvenih odnosa, u smislu preobražavanja i usklađivanja patrijarhalnog načina života spram zahtjeva jedne zapadnoevropske zemlje.
Vidljivo je povlačenje u zatvorenu muslimansku zajednicu, a posebno intenzivnije zatvaranje muslimanki prema vanjskom svijetu u strahu od gubljenja vlastitog identiteta usljed novih društvenih odnosa. Žensku populaciju su muslimanske porodice isključivale iz školstva, što ih je dovelo u sukob i s austrougarskim vlastima.
Slučaj Fate Omanović
Vrhunac ovog sukoba s austrougarskim vlastima rezultirao je stvaranjem Pokreta za prosvjetno-vjersku autonomiju. Inicijalna kapisla za ovaj pokret bio je odlazak od kuće Fate Omanović, šesnaestogodišnje kćerke Osmana Omanovića iz Bijelog Polja kod Mostara, u noći s 2. na 3. maj 1899. godine. Fata se protivila stupanju u brak koji su dogovorili njeni roditelji.
S obzirom na to da se sakrila u katoličkom samostanu te da je, navodno, pobjegla na nagovor svojih katoličkih komšinica, čitav slučaj prerastao je u međuvjerski skandal. U muslimanskim krugovima ovo se doživljavalo kao otmica te se od austrougarskih vlasti zahtijevalo da djevojku vrate roditeljima. Sve je pripisivano i negativnom utjecaju koji austrougarski obrazovni i politički sistem, navodno, vrši na muslimansko stanovništvo te se, u skladu s tim, izrodio čitav pokret koji je zahtijevao vjersku i prosvjetnu autonomiju, odnosno da obrazovanje muslimanske djece bude pod ingerencijom vakufa.
Ovaj pokret vremenom je izrastao i u prvu političku stranku u BiH, Muslimansku narodnu organizaciju (MNO), osnovanu 1906. Ova stranka, osim zahtjeva za prosvjetno-vjerskom autonomijom, političkom autonomijom BiH i priznavanjem sultana kao vrhovnog poglavara, također je, kao jedan od ciljeva u programu, imala i zahtjev da se ukine obavezno obrazovanje za žensku muslimansku djecu.
Nakon što je 1908. godine Austro-Ugarska anektirala BiH, austrougarske vlasti su bosanskohercegovačkim muslimanima 1909. priznale vjersku autonomiju.
