1. Traženje utočišta (pribježišta) kod Allaha, džellešenuhu. Ko se, u bilo kojem iskušenju, iskreno i od srca obrati Allahu, dželle šenehu, On će mu sigurno dati neki izlaz.
2. Obavljanje propisanog i dobrovoljnog namaza, za kojeg je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, rekao da je ”njegova istinska radost i pravi odmor za dušu.”
3. Zikr (spominjanje Allaha). Ovdje posebno treba istaći poznati ”Junusov zikr”, kojeg je propisano učiti u napadima tuge i brige i u iskušenjima, a koji glasi: ”La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu mine-z-zalimin”,što u prijevodu na bosanski jezik znači: ”Nema Boga osim Tebe, Slavljen neka si Ti i čist od onoga što ti ljudi pripisuju, ja sam se prema sebi ogriješio (počinio sam nepravdu).”
4. Učenje i čitanje Kur'ana sa razmišljanjem. To bi, uz Allahovu dozvolu, trebalo imati pozitivan i čudotvoran efekat na ljudsku dušu, donijeti joj smiraj i spasiti se je od propasti, bola i tjeskobe, a o čemu Uzvišeni kaže: ”Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.’‘ (Prijevod značenja, El-Isra, 82.).
5. Upornost i ustrajnost u dovi, koja ima za cilj da čovjeka, koji je iskušan tjeskobom i duševnim bolom, što više približi Allahu, dželle šenuhu, i tako mu priskrbi Njegovu pomoć i milost. On nije otvorio vrata dove ni zbog čega drugog do zbog njenog primanja i uslišavanja. Allah najbolje zna!
