Po svemu sudeći, to što je Makedonija i ime države i regije u Grčkoj nije zvučalo kao ozbiljna prijetnja za bilo čiju sigurnost ili teritorijalni integritet. Ovo pitanje je lako odbačeno kao proizvod nepopustljivosti dvije tipično nacionalističke balkanske države.
Ali istina je da je ova rasprava ostala nerazriješena gotovo 30 godina zbog zapadnjačkih izaslanika koji su trebali posredovati, a naprosto nisu htjeli priznati o čemu se radi.
Godinama je izjava na web stranici grčkog Ministarstva vanjskih poslova (koja je sada skinuta) jasno to stavila na znanje: upotreba ovog imena izražava pretenzije na grčko kulturno naslijeđe, historiju, i stoga identitet i to samo po sebi jeste „iredentizam“. To jeste, ova rasprava se tiče historije i identiteta, a ne teritorije.
Skinute rukavice
Ovo je također reflektovano i prenešeno u rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 817, koja je priznala ono što se naziva „bivša jugoslovenska republika Makedonija“ kao nezavisnu državu 1993. Na način da je priznala bezimenu državu bez nacionalnog identifikatora, međunarodna zajednica joj je u suštini uskratila pravo na nacionalnu samoopredijeljenost, sve i ako to nije namjeravala. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a podudarila se sa balkanskom historijom „makedonskog pitanja“, historijom negacije same stvarnosti specifičnog etničkog i nacionalnog identiteta koji je većina susjednih zemalja nazivala makedonski.
Godinama specijalni izaslanik UN-a Matthew Nimetz nije želio priznati ovu stvarnost jer je bila sramotna; rasprave o identitetu nisu se trebale dešavati u Evropi 21. stoljeća.
Ovo pitanje ne bi bilo riješeno da ova jednostavna činjenica nije prepoznata i adresirana u pregovorima. Ali ovo priznanje nije došlo od UN-a ili Zapada; ono je zapravo došlo od vođstva dvije države uključene u ovu raspravu.
Premijeri Zoran Zaev i Alexis Tsipras i njihovi ministri vanjskih poslova Nikola Dimitrov i Nikos Kozias (do oktobra 2018), skinuli su rukavice zapadnjačkog diplomatskog bontona i pozabavili se ovim pitanjem direktno: postigli su bilateralni sporazum koji se bavio identitetom.
Ove dvije države su morale priznati razloge za zabrinutost jedna drugoj kako bi se njima pozabavile. Grčka strana, kako stoji u izjavi ministarstva vanjskih poslova, bilo je uvjerena da ovo ime prisvaja grčku historiju i identitet.
Makedonska strana je strahovala da će s promjenom imena države, oznaka nacionalnog identiteta i jezika biti izbrisana. Primijetimo, taj strah je bio opravdan: više puta su Nimetzovi prijedlozi za rješenje sadržali imenovanje nacionalnosti i jezika. Osporavanjem prava na označitelj, ovi prijedlozi su zapravo osporavali postojanje makedonskog etniciteta/nacije i makedonskog jezika.
Član 7 bilateralnog sporazuma između Grčke i (sada) Sjeverne Makedonija adresirao je ova pitanja priznajući da „makedonski“ može značiti dvije različite stvari istovremeno: za makedonsku stranu, on znači nacionalnost, etničko pripadanje i južnoslavenski jezik, dok, za grčku stranu, on se odnosi na kulturno naslijeđe drevne Grčke i naslijeđe kraljevstva Filipa i Aleksandra Makedonskog.
Stoga je sporazum potvrdio princip samoopredjeljenja za Makedonce i ispregovarao je inkluziju i slavenskih i helenskih označitelja u ovom imenu.
Rješenje rasprave
Činjenica da su se ove balkanske nacije suočile sa „sramotnom“ istinom i prkosile samocenzuri političke korektnosti da se pozabave očiglednim problemom govori mnogo o njihovoj političkoj pronicljivosti i hrabrosti.
Ovo nije rješenje u kojem su posredovali Evropska unija, SAD i UN, i nije privremeno ad hoc rješenje da se dozvoli Sjevernoj Makedoniji da traži pristup NATO-u i Evropskoj uniji.
Prije je to razrješenje rasprave između dva susjeda ispregovaranog na način da je senzitivno za njihove političke kulture, zajedničku historiju i nacionalne probleme (bez obzira koliko nezanimljivi mogu biti za Zapad).
Ovime se postavlja presedan balkanskoj politici i može uvesti novu i neatavističku političku kulturu koja nas može odvesti dalje od naših nacionalizama, fiksacije na grandiozne historijske narative i nacionalne komplekse koje izgleda svi imamo.
Mi ne bismo postigli ovo rješenje da „balkanizam“ ove rasprave nije prepoznat i potvrđen kako bi bio porušen i ponovo osmišljen u instrument osnaženja.
Ova dva premijera, ili uistinu ove dvije nacije, zaslužuju nominaciju za Nobelovu nagradu. Ovaj sporazum osigurava stabilnost u Grčkoj i Sjevernoj Makedoniji što također garantuje sigurnost cijele jugoistočne Evrope i kao posljedicu cijele Evrope. Izgleda da su i Tsipras i Zaev bili akutno svjesni ove činjenice i da su postupili sa mnogo vizije i osjećaja odgovornosti.
