Gavrilo Lazarević s porodicom, nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma i kraja rata, iz Vogošće dolazi u alternativni smještaj u selu Kaljina.
''1999. godine su mi ponudili ili deložaciju ili da kupim. I ja sam mislio da budem tu do proljeća, oni su mi rekli da moram da selim. Zima bila, snijeg bio dubok, decembar mjesec, to sam kupio i to me je navelo da tu ostanem", kaže Gavrilo Lazarević.
Osim Gavrilove porodice, u ovom selu 20-ak kilometara od Sokoca, živi svega 5-6 ljudi, uglavnom starih. Među porušenim i propalim kućama i barakama, blatnjavim cestama uzdižu se nova džamija i crkva u izgradnji.
''Ti vjerski objekti, to je po potrebi. Tamo hodža dođe petkom na molitvu, ovdje pop dolazi kad ga narod zovne, ako neko umre i tako", priča Lazarević.
Kaljina je nekada imala četiri prodavnice, nekoliko kafana, dvije škole. Danas nema ništa od toga. U surovim klimatskim uslovima, mještani se dovijaju da zarade za život.
''Ovdje ti je šest mjeseci ljeto s padavinama i šest mjeseci ljeto bez padavina. Ovo je pasivan kraj, sve sam vam rekao, stočarstvo najviše, to ti je to. Bez razlike gdje bi živio situacija je takva da moraš sebi da izmisliš posao da bi živio", dodaje Lazarević.
U ovom selu podjele ne postoje - na bilo kojoj osnovi. Srbi i Bošnjaci oduvijek su zajedno živjeli. Danas su im zajedničke brige i problemi.
''Najpotrebniji mi je traktor. Ja imam zemlju, sve 1/1 na meni, to znaju moje komšije. I da se obrađuje ta zemlja. A ručno ne mogu", ističe Muhamed Hrnjić, mještanin ovog sela.
Ovi ljudi nekada su imali sve - posao, platu, bolji smještaj. Prilagodili su se životu u Kaljinama, ali neke stvari i dalje su teške.
''Za neku malu sitnicu vi morate da odete nekih 20 kilometara. To je vrlo teško. Nebitno je li to u kupovinu, do apoteke, do osnovnih nekih stvari, a da ne pričam do ljekara i tako nekih stvari", žali se Stana Lazarević.
U Kaljine dolaze rijetki. Ljeti, dolaze oni koji tu imaju vikendice i selo nakratko oživi. Stalno se vraćaju samo oni koji donose račune, piše N1.
