Bh. novinar i aktivni sportist Muhamed Mizić i ove godine je odlučio odati počast žrtvama genocida u Srebrenici tako što je na biciklu prešao put od Bihaća do Srebrenice. Biciklistički maraton Bihać-Srebrenica traje već 14 godina, no za razliku od prethodnih godina, jedini se odlučio ovu dionicu proći za 24 sata. Za „Azru“ govori o ovom iskustvu, preprekama na koje je nailazio, te osjećaju koji je doživio kada je stigao na cilj.
– Čuo sam da su to već uradili neki momci, zanimalo me je kako to ide, šta je potrebno i da li to uopće mogu uraditi. Kada sam se i sam odlučio na ovaj čin, nisam mnogo pričao o tome nego se tajanstveno pripremao. S obzirom na to da sam prije svega ovog bio na takmičenju iz kategorije fitnessa, bio sam na posebnoj dijeti, i bilo mi je potrebno ponovo se prilagoditi pripremama i ishrani kakvu biciklisti imaju. Kada me pitate zašto 24 sata, odgovorio bih ovako: „Jer je to velika žrtva, poseban čin, nešto što je malo ljudi uradilo, jednostavno izazov“. Nisam to uradio da bih sebe promovirao, već da bih ukazao na to da se Srebrenica ne smije zaboraviti niti ponoviti. Smatrao sam da ako to učinim na poseban način, da ću ukazati na tu činjenicu i da će ime Srebrenica biti još više rasprostranjeno. Zamislite samo šta su prošli ljudi koji su pokušali spasiti sebe, svoje najbliže, djecu, roditelje. Zamislite kakav je njihov put bio. Zamislite koliko je trajao njihov sat u životu. Biciklisti već godinama voze, trkači trče, na Maršu mira hodaju, nema tu sebičnosti. Zna se tačno zašto se sve to radi – kaže Muhamed za „Azru“.
Iako je i prethodnih godina učestvovao u maratonu na biciklu, ovogodišnji je imao posebnu draž, ali i mnogo prepreka.
– Prva od njih je bila da nisam imao odgovarajući bicikl. Objavio sam status na Facebooku da tražim bicikl za rentanje. Nakon toga mi se javila kolegica koja me je uputila u radnju u Sarajevu. Kada sam kontaktirao M-Bike shop i rekao o čemu je riječ, bili su i više nego susretljivi, dali su mi bicikl na korištenje za pripreme i trening, te sam maraton. Kada mi je Mirsad iz shopa to saopćio, sjeo sam u auto i zaplakao. Nisam mogao vjerovati šta se desilo. Ostale prepreke sam prolazio stisnutih zuba. Krenuo sam iz Bihaća na biciklu 9. jula u 17 sati, da bih oko dva sata nakon ponoći, prije Vakufa, psihički pokleknuo. Kiša, vjetar, bez spavanja…, kao i tišina koja je odjekivala oko mene, rezultirala je mojim kolapsom. U Vakufu smo stali i odmorili jedan sat. Imao sam cilj, a kad sebi nešto zacrtam, onda to moram ispuniti, po svaku cijenu.
Nakon 24-satne vožnje biciklom
