Ova široka definicija obuhvata sve od onih, najopasnijih oblika trgovine i zloupotrebe djece kao što su dječija prostitucija, zloupotreba djece u pornografske svrhe, zloupotreba djece za obaljanje transport droge i oružja do poslova koji su fizički štetni i opasni po dijete kao što su rad sa opasnim i teškim materijama, rad u nezaštićenim područjima te bilo koji drugi oblik rada koji negativno utiče na djetetov zdrav rast i razvoj.
Iz Uduženja Nova generacija kažu nam da je kod nas najprisutniji oblik zloupotrebe djeteta u svrhu prisilnog rada na ulici ili konkretnije rečeno, zloupotrebe djeteta u svrhu prosjačenja. I drugi oblici štetnog dječijeg rada kao što su zloupotreba djece u svrhu prostitucije i pornografije, djeca uključena u težak i fizički opasan rad prisutni, ali dodaju u daleko manjoj mjeri u odnosu na prosjačenje koje je i svakodnevno najlakše uočiti.
„Ono što je najvažnije jeste preventivni rad u zajednici. Prije svega važno je da odgovorne institucije i organizacije poznaju stanovništvo i njegovu strukturu. Drugim riječima, važno je da naselja, porodice i djeca u riziku budu na vrijeme identifikovana. Zatim, bitno je da se ova djeca i porodice aktivno uključe u pojačan nadzor i preventivne programe kojima lokalna zajednica raspolaže. Na taj način su djeca u riziku djelimično praćena, specijalni programi smanjuju vjerovatnoću pojavljivanja štetnog dječijeg rada a i pojava istog se mnogo lakše uočava te se mnogo lakše, brže i efikasnije reaguje ukoliko se identifikuje slučaj dječijeg rada“, ističu iz ovog
Udruženja i dodaju da model Banjaluke može poslužiti kao primjer, jer porodice u riziku praćene su praćene od strane Centra za socijalni rad.
„Sa druge strane, Dnevni centar za djecu u riziku je resurs u zajednici u okviru koga se odvijaju preventivne aktivnosti a koje podrazumjevaju obroke, vođenje računa o higijeni, vođenje račina o školskim obavezama, redovne radionice, preventivne programe kao što su Program jačanja porodica, Program prevencije napuštanja školovanja, odnosno program pojačane podrške djeci u riziku a koja se pripremaju za polazak u školu ili su već u obrazovnom procesu i slično“, kažu iz ovog Udruženja.
Pored toga što Dnevni centar predstavlja preventivni program za djecu u riziku, on predstavlja i mjesto u kome se dolazi do informacija o pojavi dječijeg rada ili novih porodica u riziku dijelom kroz same aktivnosti Dnevnog centra, djelom kroz terenske aktivnosti. Pored navedenih aktivnosti, Banja Luka ima i uslugu smještaja djece u Prihvatnu stanicu za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju. Ukoliko policija zatekne dijete u aktivnostima prosjačenja ili lutanja bez roditeljskog nadzora, ono biva smješteno u prostorije Prihvatne stanice uz pratnju i nadzor pripadnika Centra za socijalni rad. Nakon toga, dijete preuzima centar za socijalni rad iz opštine iz koje dijete dolazi.
„U dosta drugih gradova u regionu postoji Dnevni centar kao resurs a potreba je da svaka lokalna zajednica ima određeni resurs kojim će pratiti porodice i djecu u riziku ali i preventnivno djelovati. Naravno, nisu sve lokalne zajednice u mogućnosti obezbjediti i finansirati usluge kao što su Dnevni centar i Prihvatna stanica ali se u svakom slučaju mogu stvoriti resrusi kao što su referalni mehanizmi, protokoli na nivou lokalne zajednice ili radne grupe u koju su uklučeni relevantni akteri kao što su Policija, Centar za socijali rad, škole, vrtići i druge institucije i organizacije koje rade sa djecom a koje bi prema definisanim indikatorima mogli da identifikuju djecu u riziku te osmisle preventivne aktivnosti u skladu sa raspoloživim resursima i specifičnom potrebom porodice.
PREVENCIJA DJEČIJEG RADA
Kada je riječ o suzbijanju dječijeg rada na nivou lokalne zajednice, u preventivne programe najčešće uključene institucije su Centar za socijalni rad i područne jedinice Ministarstava unutrašnjih poslova.
„Naravno, sam kvalitet preventivnih programa zavisi od resursa kojima lokalne zajednice raspolažu. Generalno rečeno, postoji potreba za većom uključenošću nadležnih institucija, naročito kada je u pitanju prosjačenje kao oblik eksploatacije djeteta. Naravno, proces rješavanja problema je dosta kompleksniji nego što se čini. Porodicama u riziku je potrebno ponuditi alternativu. Prije svega u smislu podrške koja bi ojačavala ekonomsku samostalnost i održivost porodica. Zatim, preventivni programi treba da budu usmjereni na jačanje resursa porodice uopšte a što podrazumjeva učenje efikasnih vaspitnih stilova, uključivanje u redovan sistem školovanja djece tamo gdje ona nisu uključena, učenje afirmativnih oblika zarade (naročito kod porodica kod kojih postoje transgeneracijski naučeni modeli štetnog dječijeg rada) i sl. Sve u svemu, potrebno je dosta resursa sa dosta vremena kako bi se ovaj problem na ovim prostorima ako ne iskorjenio, onda bar značajno umanjio“, kažu iz Nove generacije i ističu da je potrebno uložiti dosta truda i rada jer ni jedno dijete ne bi smjelo da bude izloženo štetnom radu niti bilo kom drugom obliku eskploatacije.
Iz ovog udruženja kažu nam da društvo nije dovoljno svjesno ovog problema.
„Kada su u pitanju trgovina ljudima ili teži oblici zlostavljanja, zanemarivanja ili zloupotrebe djeteta, naše društvo snažno osuđuje ovakve postupke i spremno je da da podršku procesu asistencije žrtvama. Sa druge strane, prevencija kao značajan faktor u prekidanju ovog štetnog ciklusa se još uvijek ne prepoznaje dovoljno. Donosioci odluka kao ni šira javnost još uvijek ne uočavaju značaj preventivnog djelovanja na ovakve i slične pojave. Ono što najviše zabrinjava jeste doživljaj prosjačenja kao nečega što je kulturološka stvar ili jednostavno stvar ličnog izbora. Često se to shvata kao sastavni dio kulture, naročito kada je u pitanju Romska populacija. Činjenica i jeste da dijete koje prosi od svojih najranjih godina, svoje aktivnosti na ulici doživljava kao nešto normalno i 'nešto što se jednostavno mora'“, ističu.
Iz Nove generacije dodaju da dijete koje prosi najčešće potiče od roditelja koji su odrasli proseći.
„Zbog toga imamo tendenciju da kao javnost normalizujemo ovakve pojave, odnosno da ovu djecu ne doživljavamo kao žrtve. To svakako ne znači da je prosjačenje nešto što nije štetno po dijete a kamoli da je to njegov ili njen izbor. Moramo biti svjesni da ova djeca jednostavno nemaju svijest o štetnosti onoga u šta su uključeni kao ni njihovi roditelji. Takođe, moramo biti svjesni i da represivne mjere neće uroditi plodom ukoliko ne postoji alternativa. Zbog svega ovoga postoji snažna potreba da opšta javnost shvati značaj ovog problema kako bi i donosioci odluka pratili ovaj trend razmišljanja te se uspostavljali efikasniji mehanizmi koji bi predstavljali odgovor na ovaj problem“, kažu iz Nove generacije.
PRODAVANJE LIMUNADE
Udruženju smo postavili pitanje da li je prodavanje limunade na ulici posebno ljeti kad djeca ne idu u školu i kad traže nešto zanimljivo da ispune vrijeme dječiji rad ili igra. Iz Nove generacije kažu da je važno naglasiti da nije svaki oblik aktivnosti djece štetan rad i zlostavjanje ili zloupotreba djece.
„Dijete može i svakako treba da pomaže roditeljima u kući ili nastavnicima u školi (kao što su aktivnosti i obaveze dežurnog učenika) sve dok navedene aktivnosti nisu ni na jedan način štetne po dijete. Velika i jasna je razlika između pospremanja svoje sobe i igračaka, zajedničke pripreme kolača sa roditeljem ili drugom odraslom osobom i cjelodnevnog čišćenja kuće u kome je dijete, vidjivo, preuzelo ulogu odrasle osobe. U konkretnom slučaju važno je postaviti pitanje: da li prodaja limunade dovodi do štetnih posljedica po dijete na bilo koji način? Ukoliko na primjer, djeca organizovano uz podršku i nadzor odraslih osoba koji će se brinuti o njihovoj sigurnosti, pripremaju i prodaju limunadu kako bi skupili novac za zajednički projekat ili pomoć drugaru ili drugarici iz škole, možemo reći da se radi o korisnim dječijim aktivnostima, jer svakako utiču afirmativno na njihov razvoj a imaju i obrazovni i vaspitni karakter“, ističu iz ove organizacije.
Napominju da aktivnosti nisu štetne fizički, brine se o sigurnosti djeteta, djeca nisu izložena teškom dugom i teškom fizičkom radu i opasnim materijama, djeluju afirmativno na mentalnom planu kroz usvajanje pozitivnih navika i vrijednosti, razvoj motorničkih i kognitivnih sposobnosti, usvajanja koncepta pravila i sl.
„Takođe, možemo pretpostaviti da ove aktivnosti djeluju i afirmativno u okviru socijalne dimenzije, jer djete kroz zajedničke i društveno korisne aktivnosti stiče socialnu afirmaciju. Nadalje, ukoliko je u aktivnost uključena participacija djeteta, odnosno njegova ili njena želja ili saglasnost za nevedenom aktivnošću, možemo reći da čitav koncept apsolutno zdrav i funkcionalan za dijete. Sa druge strane, ukoliko dijete prodaje limunadu pod prisilom roditelja ili odrasle osobe izloženo izrazito visokim temperaturama, ugroženog digniteta, riječ je svakako o prinudnom i štetnom dječijem radu, odnosno zlostavljanju i zloupotrebi djeteta. U ovakvom kontekstu djete je izloženo visokim temperaturama što ga dovodi do ugrožvanja zdravstvenog stanja. Pored toga, prisiljeno je na rad što dovodi do psiholoških posljedica u vidu trauma i generalno rečeno, negativnog uticaja na razvoj djetetove ličnosti“, ističu iz ovog udruženja.
Iz Institucije Ombudsmana za djecu Republike Srpske kažu da se pod pojmom ,,dječiji rad“ smatra rad djece na onim poslovima koji su štetni za njihov fizički i psihički razvoj, a to mogu biti vrlo različiti poslovi koji su teški i zahtjevni, neprimjereni uzrastu djece, rizični.
„Prema Konvenciji o pravima djeteta, dijete ima pravo na zaštitu od rada koji ugrožava njegovo zdravlje, obrazovanje i razvoj. U zaštiti djece u ostvarivanju ovog prava vrlo je važan adekvatan nadzor nadležnih službi, kao i u ostvarivanju svih drugih prava djece.Dječiji rad nije nova pojava, ali se u zadnje vrijeme sve češće ukazuje na moguće zloupotrebe djece u vezi sa radom koji obavljaju“, kažu za BUKU iz ove institucije.
Dodaju da je radno zakonodavstvo u Republici Srpskoj prepoznalo maloljetnike kao posebnu kategoriju zaposlenih, koji imaju pravo na posebnu zaštitu na radu i u vezi sa radom, a što je posebno regulisano Zakonom o radu i Pravilnikom o poslovima na kojima ne može biti raspoređen mlađi radnik.
„Prijave po kojima je Institucija postupala ukazuju na angažovanje djece u obavljanju vrlo različitih poslova. Ako se radi o poslovima koji su teški i neadkvatni djetetovom uzrastu, koji ugrožavaju bezbjednost djeteta, djetetovo zdravlje i njegovo pravo na obrazovanje, takav rad djeci je zabranjen. Međutim, angažovanje djece na različitim poslovim, primjereno njihovom uzrastu i njihovim mogućnostima, koji nemaju štetan uticaj na njihov fizički i psihički razvoj, koji ne ugrožava njihovo zdravlje, koji ih ne sprečava u ostvarivanju prava na obrazovanje, kao što je obavljanje nekih poslova u kući, pomoć roditeljima u domaćinstvu, ,zarađivanje džeparca na raspustu i sl., je rad koji doprinosi razvoju djece, koji ih uči da rade i koji ih priprema za svijet odraslih“, zaključuju iz Ombudsmana za djecu Republike Srpske.
