U rubrici ''Heftičnjak'' analiziramo i komentarišemo ključni događaj u sedmici iza nas. Tema sedmice je debakl politike u državi. A najveća simbolika je bila u Njemačkoj, gdje je Nermin Nikšić održao rukometašima BiH. Debakl je bio neizbježan.
Trojka je na političkom minimumu, odnosno na maksimunu svojih nesposobnosti. Milorad Dodik drži parade za neustavni 9. januar, a predstavnici Trojke se prave mutavi. Dragan Čović preko Visokog prestavnika i Zagreba radi na etničkim izbornim pravilima, a članovi Trojke nikad popustljivi njihovom partneru koji je, da ne zaboravimo, okrenuo tok rijeke Radobolje kako bi mogao napraviti hacijendu na kojoj bi mu pozavidjeli i narko-kartel bosovi. U Kantonu Sarajevo protestvuju mladi jer su im slagali da će dobiti podsticaj od oko 12 hiljada KM, pa ih predstavnica Trojke iz Parlamenta, NIP-ova Marija Antoaneta – Mia Karamehić Abazović, naziva ''hiperprivilegiranom kastom''... Samo ne znam gdje da protestuju mladi iz našeg Unsko-sanskog kantona, jer oni nemaju nikakvih prava...
Nikšićeva Vlada daje koncesije Britancima i drugim bjelosvjetskim korporacijama da arče šume i rude oko Vareša, Elektroprivreda srlja u dugove, a ozbiljne državničke politike nema ni u tragovima. Potpuna pasiva, dok neprijatelji užurbano rade na uništenju zemlje.
Ako ćemo simbolički, ipak je ćemo morati otići do Njemačke, gdje rukometna reprezentacija BiH igra Svjetsko prvenstvo. Kada smo vidjeli kako federalni premijer, Nermin Nikšić, drži MOTIVACIONI govor našim reprezentativcima, bilo je jasno da nakon debakla protiv Švedske slijedi još gori.
Rukometaši Nizozemske su nas ponizili i uništili, tako da su od Nekinog motivacionog govora ostali samo dugmići, što bi rekli Maratonci. Hem što je Nermin Nikšić čovjek bez ikakve harizme, što njegov govor možda može jedino nahajcati Vojina Mijatovića i ministriće koji su mu odani, bilo bi odlično pogledati u budžet za sport i kulturu kojeg predlaže njegova Vlada i biće svima jasno da osim debelih poraza za naše sportiste sve drugo je pravo čudo. Nikšić nije taj čovjek, neko ko zna prepoznati političke procese, niti on ima moć da ikoga pokrene, naročito ako u borbu ulazite kao autsajder, tako da on na najbolji način predstavlja i simbolizira svu Trojkinu nemoć i političku impotenciju.
Ono što posebno boli jeste način na koji Trojka savija leđa pred Dodikom i Čovićem, takva vrsta snishodiljivosti pomalo je i gadljiva. Otići na prijem povodom Božića na noge Željki Cvijanović i SNSD-ovoj sviti, samo dan, ili dva, nakon sramotne parade 9. januara, je prikaz pravog političkog beskičmenjaštva.
Nakon samo godinu dana u vlasti, Trojka je pokazala da nema nikakvu ideju, osim povlađivanja Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Ali to nije politika, nego besramna pohota za foteljama i vlašću, uz potpuno neracionalno trošenje budžeta i popuštanje novca od poreza RS-u, a nauštrb FBiH. SDA je decenijama društvo tjerala u sadaku, u stranačke poticaje i socijalu kao vrhunac politike, čime nas je za generacije unakazila da budemo produktivni i okrenuti tržišnoj ekonomiji, te da gradimo institucije. Tu su potpuno zakazali.
Trojka nas tjera u još gori status, da se klanjamo onima koji otvoreno ruše ovu državu. Ali to im neće proći, niti za to oni imaju podršku bilo koga, a naročito ne u našem narodu.
