Jedini je problem što ove godine možda neće moći biti kakvo je oduvijek bilo, i tu rasprava staje, jer se među obiljem sočnijih dnevnopolitičkih tema nikome ne debatira o obrazovanju.
S kakvim kompetencijama đaci izlaze iz hrvatskih škola?
Međutim, vrijedi postaviti pitanje s kakvim kompetencijama hrvatski đaci doista izlaze iz hrvatskih škola. Općenito postoji ustaljeno vjerovanje da se djeca dijele na onu koja su dobra u humanističkim predmetima i onu koja preferiraju prirodne znanosti pa ih na drugo ne treba tjerati. Ta vam je logika dobro poznata: neki učenici strane jezike nakon nekoliko godina vježbe verglaju kao prirodni govornici, sociologijom i filozofijom bave se kao hobijima, a u književnosti uvijek uoče ono što je autor doista htio reći, dok drugi u prvom razredu osnovne škole tečno barataju logaritmima, znaju nabrojati glavne gradove svih država svijeta, doma grade kemijske eksperimente i na nastavi odsutno maštaju o paradoksima teorije struna. Hrvatski đaci ne pripadaju ni jednoj navedenoj skupini: oni, naime, nisu dobri ni u čemu.
Prema rezultatima PISA studije, objavljene prošlog prosinca, međunarodnog istraživanja koje uspoređuje sposobnost učenika diljem svijeta da svoje znanje primijene na stvarne, životne probleme, hrvatski đaci nisu čak ni samo ispodprosječni u svim poljima nego su i izgubljeni u samim osnovama.
Jedan od pet hrvatskih učenika čitalački je nepismen i nesposoban iz teksta izlučiti ikakav argument, jedva polovicu knjige i vijesti čita iz znatiželje i zadovoljstva, dok manje od pet posto ispitanika može dovršiti kakav duži i apstraktniji članak. Svaki treći đak matematički je nepismen, nemoćan da zbroji cijene limuna i naranči koje je u trgovini smjestio u košaricu, a jedan od četiri nije kadar izustiti išta suvislo o prirodnim znanostima ili o tehnologiji. Ukratko, hrvatski učenici iz srednjih škola izlaze nepripremljeni za fakultet, a fakultete dovršavaju nesposobni svoje znanje primjenjivati u stvarnom svijetu, upravljati svojim životima i smisleno doprinositi društvu.
Unatoč poraznim brojkama s PISA testova, četvrtina đaka ima prosjek 5.0
Usprkos tim poraznim brojkama, opći uspjeh hrvatskih đaka – tih i takvih, čitalački i matematički nepismenih, duboko ispod crte koju OECD smatra dovoljnom, a po rezultatima stiješnjenih na samom začelju Europske unije – ove je godine ovjenčan s najvišom dostupnom ocjenom. Štoviše, osim što je polovina učenika školsku godinu završila s odličnim uspjehom, čak četvrtinu čine đaci koji su navodno sjajni baš u svemu, pa prolaze s 5.0. Čini se da su nerazumijevanje strukture tekstova dužih od statusa na društvenim mrežama i nemogućnost izlaska na kraj s matematičkim zadatcima nešto što valja ovjenčati najprestižnijom školskom nagradom, ocjenom rezerviranom za one čija su postignuća – pa, odlična. Podnožje Europske unije za nas je odlična pozicija.
Čak i ako prihvatimo da su ocjene ove godine napuhane jer su nastavnici nastojali izići u susret učenicima koji su razred morali proći unatoč višetjednom štrajku i naglom prelasku na virtualne uvjete, ovi su brojevi i dalje sugestivni, posebice jer se ni prethodne – po svemu uobičajene – godine nisu znatno razlikovali od ove. Nacija smo izvrsnika i genijalnih đaka koji nisu kadri razumjeti tekst zahtjevniji od jednog odlomka dvosložnih riječi, ne znaju osnovne činjenice o ljudskom tijelu i ne poznaju razliku između Latvije i Litve.
Nemojmo se pretvarati - učenicima se poklanjaju ocjene da im se olakšaju upisi
No, ovi rezultati nisu neočekivani niti razlog za razočarano gnušanje. Svi poznajemo prešutno pravilo da nastavnici đacima u osnovnim školama poklanjaju ocjene kako im ne bi u tako ranoj dobi ogadili obrazovanje i kako bi im olakšali upis u bolje gimnazije, a profesori u srednjim školama poklanjaju ocjene kako nikoga ne bi spriječili da pođe na željeni fakultet i pronađe svoje mjesto u svijetu rada. Budući da su neki nastavnici to oduvijek činili, iz popustljivosti ili iz rezignacije, na to su pristali svi, nevoljni da neko dijete ispašta jer je upisalo baš njihovu školu i slučajno se pronašlo baš u njihovom razredu, gdje su kriteriji stroži.
Za one učenike, toliko neuspješne da ih ni navučena ocjena ne prikazuje kao buduće akademske građanine, u igru uskaču roditelji, koji će nastavnicu otmjeno posjetiti i – pognutu nad otvorenim imenikom, s crnom kemijskom u drhtavoj šaci – sasuti je uvredama i prijetnjama. Upitana o nerazmjeru znanja koje hrvatski učenici iskazuju u neovisnim istraživanjima i upravo nevjerojatnih ocjena u proteklim školskim godinama, pravobraniteljica za djecu izjavila je da je to za nju "ugodno iznenađenje, jer nema razloga sumnjati u kapacitete naših učenika, ali ni u trud i angažman odgojno-obrazovnih djelatnika u vrijeme pandemije". Ocjene, ipak, postoje kao "poticaj učenicima."
Meritokracija u obrazovanju umrla je tihom smrću
Meritokracija, vladavina zaslužnih, ta moralistička prostota, u hrvatskom je obrazovanju umrla tihom i neobilježenom smrću, ako je ikada uopće i postojala. Doista odlični učenici – prirodno nadareni i voljni utrošiti vrijeme na rad na sebi – kod nas nemaju razloga biti izvrsni i umarati se kako bi izbrusili svoje sposobnosti, jer će potpuno jednake "poticajne" ocjene imati netko tko je imena svih europskih država naučio napamet, ali ih ne zna pokazati na karti. Upisi u srednje škole posve su arbitraran proces, jer svi đaci iz osnovnih škola izlaze kao poravnani odlikaši, bez razlika u sposobnostima, vještinama, interesima i uloženom trudu.
Kasniji upisi na fakultete jedva su malo smisleniji zbog državne mature, ali činjenica da fakulteti financijska sredstva dobivaju prema broju upisanih studenata zatire svaku strogost kriterija i usklađivanje upisnih kvota s društvenim potrebama. Idealna Gaussova krivulja raspodjele, koja bi nalagala da većina učenika prolazi s trojkama – dobrom, srednjom ocjenom namijenjenom za prosječne – a samo izuzetno loši i izuzetno dobri s jedinicama ili peticama, pretvorila se u farsičnu raspodjelu po kojoj većina dobiva petice, a samo rijetki išta drugo. Raspon ocjena vrlog hrvatskog obrazovanja proteže se od petice do petice. Već smo u školi ubili samu ideju zasluživanja nagrade trudom, zatrli ju u korijenu, a ono što započne u školi i prelije se na fakultet, nastavlja se i u navodno zrelijem društvu odraslih.
Djeca postaju građani koji se služe namještanjima, poznanstvima i lažima
Djeca koja u školi nauče da se izvrsne ocjene ne zaslužuju tako što otvoriš udžbenik, dohvatiš olovku i gradivo proučiš s razumijevanjem, nego tako da u školu pošalješ ogorčene roditelje koji se ne libe biti agresivni, na ispitu neprimjetno sakriješ mobitel ispod noge pritisnute o stolicu, ili se rasplačeš nad ocijenjenim ispitom, postaju odrasli ljudi koji vjeruju da se državni ispiti polažu tako da nazoveš onu plavooku državnu tajnicu koja u telefonskom imeniku čuva sve potrebne brojeve.
Kao prema prirodnom zakonu, oni postaju građani koji znaju da se u njihovom svijetu poslovi pronalaze tako da konzultiraš one moćnike koji mogu namjestiti nepristrani natječaj za osobu točno tvoga imena, tvoje visine, tvojih kvalifikacija i tvojih iskustava, ili da začiniš životopis sitnim lažima kako bi komisiji bolje zvučao. Takvi ljudi, godinama kaljeni u karakteristično hrvatskoj verziji škole, misle da najveću nagradu zaslužuju samim time što ju žele, pa, ako ju ne dobiju, drže da im je oduzeto nešto što im pripada. Nigdje, ipak, nisu imali priliku naučiti ništa drugo.
Ovakvo društvo je jedino što možemo imati s postojećim obrazovanjem
To i takvo društvo, u konačnici, porađa ljude koji misle da se stručnost i epistemički autoritet mogu steći čitanjem laičkih blogova na internetu i drže da su njihovi epidemiološki stavovi, stečeni u grupama na društvenim mrežama, jednako vrijedni kao oni obrazovanih liječnika koji desetljećima rade u struci. Takvi pojedinci vjeruju da su sva mišljenja jednako vrijedna, premda su neka poduprta znanjem i dobrim razlozima, a neka nisu, i smatraju da njihova sloboda govora znači da im se nitko ne smije javno suprotstaviti i dokazati im zašto su u krivu.
S ovakvim obrazovanjem krajnje je smiješno skanjivati se što živimo u društvu u kojem većina državljana do tridesete godine živi s roditeljima i godišnje pročita jednu knjigu, koje se vodi predrasudama, koje ne poštuje stručnost i koje na rukovodeća mjesta smješta ljude koji nisu kadri obavljati ni nešto znatno jednostavnije. S ovakvim obrazovanjem, to je jedino društvo kakvo možemo imati. Model kurikularne reforme bivše ministrice Blaženke Divjak, koji je desetljeća pogrešno postavljenog obrazovanja nastojao zaliječiti digitalnom transformacijom, neće moći odgovoriti na ovaj problem.
Obavezni građanski odgoj, ulaganje u materijalne uvjete obrazovanja, suvremeniji sustav ocjenjivanja, društveno korisno učenje u uvjetima stvarnoga svijeta, izbornost srednjoškolskih predmeta prema učeničkim interesima i prilagodba upisnih kvota na fakultetima potrebama zajednice čine se kao dobra početna točka. Bez boljeg obrazovanja, nikada nećemo ugledati bolje društvo.
