Mnogi mladi (ali i stariji) masovno napuštaju Bosnu i Hercegovinu, a Boris Franjić jedan je od njih.
Boris je porijeklom iz Kaknja, završio je ekonomski fakultet i odlučio da sreću, kao i mnogi, potraži preko granice.
Trenutno živi u Štutgartu, a u pismu koje je objavio može da se prepozna većina onih koji su napustili domovinu. Boris u Njemačkoj živi skoro dvije godine i sudeći po standardu koji je opisao u svojoj poruci na Fejsbuku, ne planira povratak u skorije vrijeme.
“Danas je tačno godinu dana kako sam se preselio u Štutgart. Prekratko je to vrijeme da bi se napravilo bilo šta veliko, a ipak sasvim dovoljno vrijeme da se ucrta trasa za sigurnu i bezbrižnu budućnost. Sjećam se dobro te večeri prije odlaska. Prijatelji, oni najbolji, polako se okupljaju kod mene u kafiću. Niko ne fali, a nema niko ni viška, samo jedan nije bio tu, on živi u Sarajevu pa sam otišao do njega dan prije da mu javim da idem.
Onako nepozvani dolaze sami od sebe, znaju dobro gdje će me pronaći. Došli da me isprate. A ja? Ja sam se osjećao kao da me ispraćaju na posljednji počinak, a ne u Njemačku. Oni su nešto pričali cijelu noć, čisto da se nešto priča, i da mene malo zabave. Ja sam uglavnom ćutao znajući da ću rano ujutro u auto staviti 30 godina svog života, školovanja, fakulteta, rada, uspomena, truda, odricanja, 30 godina prijateljstava i tek pokoji odjevni predmet i krenuti sve ispočetka. Valjalo je tu noć preživjeti, kao i svaki onaj prijateljski zagrljaj i jak stisak, kao da te grle poslednji put i ne bi te pustili do ujutro…
Pa onda na red dođu roditelji, majčine suze i otac koji se kobajagi dobro drži. E kad tu noć preživiš, dva puta trepneš, pogledaš na kalendar kad ono 20. septembar 2017. godine, shvatiš da je prošlo godinu dana kako živiš u Njemačkoj. E to je Njemačka. Mjesto gdje vrijeme brzo leti. I sve možeš napraviti, raditi i zaraditi samo ne možeš kupiti vrijeme. Kad malo mučneš glavom i analiziraš zašto je to tako, shvatiš da ti je ovde ponuđeno toliko mogućnosti da ti treba bar 9 života kako bi petinu od njih iskoristio. Nije do vremena, nego je do mogućnosti.
U Bosni ih uglavnom nemaš, a i kad ti se ukaže prilika strahuješ ko će ti to sve pokvariti. Njemačka je zemlja bez straha i to je najveće bogatstvo koje nama Bosancima neko može ponuditi. Nemaš straha hoćeš li pronaći posao, a kamo li straha da li ćeš ga izgubiti. S vremenom kako napreduješ s jezikom samo ti se otvaraju nove mogućnosti i bolji poslovi. Nemaš straha da osnuješ porodicu.
Jer dvoje u kući sa minimalnim platama može da plati stan i režije, hrane u izobilju, lepo i novo neko prosječno auto, putovanje ljeti tri sedmice na Majorku, zimi na dvije sedmice na Alpe, te da se svaki vikend negdje izvedeš, neko jezero, roštilj uz prijatelje, park, zoološki vrt, ili večera u restoranu. Reklo bi se da se živi ko’ nekad u Jugoslaviji.
Oni što sam ih ja upoznao jako su susretljivi i ljubazni, spremni su pomoći, drže do porodice, i nisu cicije u kafani. Postoje i oni neki drugi Nijemci, da budem iskren o njima sam samo čuo, al ih kao takve nisam upoznao. E ko ima smisla za privatni biznis i hoće da se bavi time, to je već druga priča. Kažu da šira regija ovog grada obuhvata negdje oko 3,5 miliona stanovnika koji većinom rade u “Mercedesu”, “Poršeu” i “Bošu” ili nekoj manjoj firmi koja se opet naslanja na ova tri giganta.
Veliko tržište, mnogo novca u opticaju, naplata brza, kompenzacije skoro da i nema. Potrebno je malo sluha za biznis, lijepa ideja, određena količnina početnog kapitala i mogu se čuda napraviti. I sve je to ok, al onda na red dođe ljubav prema zavičaju. Sve te nešto dole opet vuče.
Iako si stekao već ovde puno poznanstava, poneko prijateljstvo, fale ti prijatelji s kojima si odrastao, gimnaziju ili fakultet završio, prijatelji s kojima si radio. Kreneš u Bosnu, onako već u Sloveniji srce ti jako lupa dok vrtiš one radio stanice i slušaš emisije koje prilično razumiješ.
Kad već dođeš u Bosnu poslije tri sata shvatiš zašto si otišao u Njemačku.
Shvatiš da ti ne nedostaje Bosna kao sistem, nego Bosna u smislu tvojih prijatelja. I najradije bi ih sve natrpao u jedan veliki autobus i doveo sebi. I kad bih to uradio…pitanje koliko bi mi Bosna nedostajala.
Usput, to i pokušavam. Pokušavam ih nagovoriti da dođu kod mene živjeti, da se presele. Nisu zaslužili da žive u neizvjesnosti, da im neko vrijeđa inteligenciju. Nisu zaslužili da ih neko dijeli, jer nisu tako odgojeni. Njemačka je država za njih, država u kojoj kao svog zemljaka prepoznaješ svakog onog ko je rođen od Bugarske do Beča. E sad zamislite koliko je ovakvih kao ja koji pokušavaju sve svoje drugove dovesti u Njemačku. Ko će ostati dole živjeti? Ostaće neko, al sve manje i manje onih ljudi s kojima sam ja tu državu vidio prosperitetnom. Nažalost!!!”
