"Ti, Emina, vidi šta ćeš. Volja ti ići, volja ti ostati. Ali ja, dok god ovdje ima i jedan musliman, moram biti u Banjoj Luci", kazao je smireno muftija banjalučki Ibrahim ef. Halilović svojoj supruzi početkom rata, nakon što je saznala za tragičnu smrt svojih rođaka u Brčkom.
Piše: Faruk Vele
Tako je i bilo. Do kraja...
Šta ti tražiš ovdje?
Ovo je priča o čovjeku čije je srce, kako je posvjedočila i njegova supruga, počelo da zastajkuje onog ranog jutra kada srušena Ferhadija. Bilo je to na današnji dan, prije 25. godine, 7. maja 1993. godine. A šta jednom muftiji, imamu ili svećeniku može biti teže do kada njegove džamije ili crkve budu porušene i odvezene na smetljište?
Sve banjalučke džamije porušene su za života muftije Halilovića, negdje do 1994. godine, ali on uprkos tim užasnim iskušenjima, pa i hapšenjia nije pokleknuo, nije napustio svoju Banja Luku. Grad je to u kojem nije rođen, ali je u njemu službovao od 1967. godine, nakon što je završio Filozofski fakultet u Beogradu. Bilo je to prvo i jedino mjesto u kojem je bio Ibrahim ef.
Kada su porušene sve džamije, pa čak i njegova voljena Ferhadija, kada su protjerane desetine hiljada Banjalučana, ostao je stamen i nepokolebljiv da svoj život učini kamenom temeljcem jednog novog vremena u kojem će njegove džamije biti ponovo obnovljene, a vjernici se vratiti svojim domovima.
Ostao je i kada mu je poslije prvog hapšenja jedan srpski policajac rekao:
"Šta ti tražiš ovdje? Što ne ideš, mi smo džamije porušili".
Prema izvještajima iz tog vremena, nakon rušenja Fehradije i ostalih džamija, gradom je kružila priča da se stanovicima "neprestano pričinjava ezan i da su zato svi vojnici nervozni i neprestano bez razloga pucaju u zrak".
Muftija Ibrahim Halilović je preživio najmanje četiri zabilježena napada na njega. Ipak, nije odustajao. Održavao je molitve u zgradi Islamske zajednice za nekolicinu ljudi koji su smjeli dolaziti na namaz. Mnogo prije rušenja džamija, iz kabineta predsjednika Opštine stigla je naredba kojom se zabranjuje oglašavanje ezana u gradu.
I pored hapšenja, prijetnji i napada na njegov lični život, ef. Halilović se i dalje nadao da će se svi Bošnjaci i Hrvati vratiti u Banju Luku. Bio je, kažu njegovi poznanici, veoma duševan čovjek, sa izuzetnom voljom za praštanje. Izmučen, hadži Ibrahim-ef. Halilović umro je 20. jula 1998. godine u 52. godini života. Izdalo ga je srce. Ostavio ga je u Ferhadiji.
No, nisu mu dali mira ni kada je preselio na bolji svijet. Naime, 23. jula 1998. nekoliko stotina Srba okupili su se na mjestu na kojem je tada bila trava, a nekada Ferhad-šasina džamija. U haremu je trebao biti ukopan muftija Halilović.
Kako su tada zabilježili sarajevski "Dani", uništili su već pripremljen mezar, izgazili cvijeće doneseno od rijetkih banjalučkih Bošnjaka, te uz pokliče i četničke pjesme, zaboli srpsku zastavu najprije u zemlju, a kasnije, kako tvrde svjedoci, i u mihrab u obliznjem mesdžidu. Ukopan je da 24. jula 1998. godine u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.
Osamnaest godina kasnije ispunio se njegov san da se sa bisera na Vrbasu ponovo čuje ezan, ali ne i njegova želja da bude ukopan pored džamije za koju se, kako je govorio, vjenčao kao i sa suprugom Eminom.
Uskoro će se navršiti 20 godina i od njegove smrti, ali, nažalost, muftija Halilović nije dobio mjesto koje zaslužuje u kolektivnom sjećanju građana BiH. Ali jeste u srcima svojih Banjalučana, koji će ga pamtiti, bili oni muslimani-Bošnjaci, Hrvati-katolici pa i brojni čestiti pravoslavni Srbi.
Jecaji i zvuk bagera
Ratni predsjednik Glavnog odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci Bedrudin Gušić prisjetio se za Radiosarajevo.ba rušenja banjalučke džamije – Ferhadije i muftije Halilovića.
"Naviru mnoga sjećanja na taj, jedan od najtužnijih dana u historiji Banje Luke. Kao svjedok rušenja i događaja koji su uslijedili nakon tog 7. maja 1993. izdvojio bih onaj dio koji se tiče tadašnjeg muftije banjalučkog, Ibrahim ef. Halilovića. Dakle, neposredno nakon rušenja, otišli smo skupa na mjesto zločina. Bageri su već ravnali teren, a ja i on smo stajali na trotoaru preko puta glavnog ulaza u dvorište džamije. Bilo je puno svijeta, uplakanog. Čuli su se samo jecaju okolo i zvuk bagera. Pokušali smo prijeći ulicu i otići direktno na mjesto zločina", svjedoči Gušić i nastavlja:
"Policajac nas je pokušao zaustaviti. No, muftija ga je odgurnuo, rekavši: "Ono tamo je naše i niko nam ne može zabraniti da odemo tamo...". Policajac nije više reagirao i prešli smo ulicu. Ništa se nije moglo učiniti u cilju zaustavljanja bagera koji su ravnali i obližnji harem. Džumu-namaz smo taj dan, umjesto u Ferhadiji, klanjali u Gazanferiji, preko Vrbasa. Bila je puna. Muftija je održao emotivnu hutbu. Naravno, na temu rušenja Ferhadije. Odaslao je znakovitu poruku: "Ako misle da će rušenjem Ferhedije i Arnaudije i drugih naših džamija uništiti iman u nama, varaju se. Jer, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet..." U prepunoj džamiji čuli su se samo jecaji nakon ovih riječi izgovorenih iz usta čovjeka koji je cijeli svoj radni vijek, dakle od 1967. do 7. maja 1993. službovao u Ferhadiji".
Kakav je muftija Halilović bio čovjek s posebnim osjećanjima i pijetetom govori i biskup Komarica. Priznaje da i danas tuguje za Ibrahim ef.
"Kada sam se ja vratio u svoj rodni grad 1986. godine, ja sam zatekao rahmetli Ibrahim efendiju kao glavnog imama Fehradije džamije. On je kasnije imenovan muftijom, a ja sam preuzeo vodstvo banjalučke biskupije, tako da smo se, zajedno sa banjalučkim vladikom, nastojali družiti prije rata, ali i na njegovom početku. Nastojali smo se zajedno javljati i javnosti i našim vjernicima, te domaćim i međunarodnim političarima. Četiri puta smo slali zajedničke apele, insistirajući da se, najprije, ne uvozi rat u naše prostore. Pozvali smo vjernike da ne podliježu glasinama, da čuvaju jedni druge, da se međusobno poštuju, da čuvaju zajedništvo. Nažalost, političari nas nisu poslušali", kaže za Radiosarajevo.ba biskup Franjo Komarica.
Posebno se prisjetio odlučnosti muftije Halilovića da ostane u Banjoj Luci. Po svaku cijenu.
"Nuđeno mu je, kada su svi odlazili, da i on ode. Rekao mi je da želi ostati u Banjoj Luci. Bilo je puno glasova da on isto ode iz grada. No, rekao je da ostaje dok je živ, da ostaje čak i ako svi budu protjerani! Ako budu svi budu protjerani, rekao je, ja ću ostati da dajem doznanja da ljudi imaju pravo na temeljna ljudska prava. Među njima je pravo na zavičaj, imovinu. Nema ovozemaljskih bogova koji mogu biti veći i važniji od Boga u kojeg mi vjerujemo i koji je svim ljudima garantirao dostojanstvo. Doista sam tugovao kao za najrođenijim kada je preminuo, ali to je bila Božja volja. Kada god mi se ukaže prilika, kada dođem u Sarajevo, ja navratim na njegov grob i pomolim se. Bog je isti i svaka molitva vrijedi za nas ljude", naveo je biskup.
Hailovićev nasljendik, dr. Osman ef. Kozlić ističe da je ono što je za četiri godine svojeg službovanja u gradu na Vrbasu čuo o muftiji Haliloviću uistinu impresivno i veličanstveno. Ne samo od vjernika muslimana, već i od biskupa Komarice, katolika, ali i mnogih pravoslavnih.
"Muftija Halilović je ličnost koja je obilježila taj period. Svi govore da je, narodski kazano, bio ljudina, veličina, dobar čovjek. Žao nam je što njegovog porodici i muslimanima Banje Luke nisu dozvolili da muftija bude ukopan pored njegove Ferhadije. Nažalost, morao je biti ukopan u Sarajevu. Njegova veličina i snaga jesu nešto neprocjenjivo. Ostati u uz svoj narod u tim teškim vremenima, uz svoju Ferhadiju, kako je govorio, to je nešto što mora biti uzor svima nama. On je bio skroman čovjek, koji se nije volio hvaliti. Govorio je: "Nisam ja ostao svojom voljom, već voljom dragog Allaha". To je veličina tog čovjeka", rekao je muftija Kozlić.
Muftijina biblioteka
Nedavno u organizaciji brčanskog "Preporoda" u Brčkom održano večer posvećeno muftiji Haliloviću, a u povodu odluke njegove supruge Emine da uvakufi najveći dio njegove biblioteke, što je uistinu još jedan veličanstven gest ove porodice.
Junački se nosio
Biskup Komarica veli da je i njemu osobno bilo jako teško kada je srušena Fehardija, prepoznatljivi znak Banje Luke.
"Ibrahm ef. je rušenje džamija junački podnosio, a sam Bog zna šta se dešavalo u njegovom srcu i njegovoj duši. Bilo mi je toliko žao, bio sam izvan Banje Luke kad sam čuo da je završio u bolnici i da mu je srce otkazalo. Čim sam došao u Banju Luku, otišao sam ga posjetiti. Još je bio u bolnici. Operiran je u Banjoj Luci", sjeća se biskup Komarica.
Dodaje da on i ef. Halilović nikada nisu odustali od apela za mir, ali i poziva da se čini dobro. Taj zajednički cilj biskup Komarica je nastavio i nakon smrti muftija Halilovića.
"Ja Ibrahim ef. smatram svoji dragim i nezaboravnim prijateljem, jer se kao takav pokazao. Kao pošten čovjek, čestiti, razuman, smiren, dostojanstven, koji je volio svoje vjernike. Želio je ostati u Banjoj Luci, iako nije bio Banjalučanin. Ali, on je povjerenu mu zadaću u Islamskoj zajednici maksimalno savjesno obavljao i bodrio ljude na mirotvorstvo. Dijelili smo dobro i zlo sa svojim vjernicima, snabdijevajući ih onim osnovnim potrebnim za život. To najbolje znaju naši Banjalučani, muslimani, katolici, ali i pravoslavci", zaključuje banjalučki biskup.
Biskup Komarica se na poseban način odužio za svu dobrotu ef. Halilovića, te je uz pomoć austrijskog biskupa pomogao nastavak školovanja za njegovu djecu u toj zemlji.
Eto, to je priča o Bosni, o njezinoj drami i tragediji, ali i velikim ljudima koji su ovom zemljom uvijek hodili. Ali, i još uvijek hode.
