Čovjek bedel, nepresušni izvor viceva na satiričnim portalima, s teretom gadnog šefikus nadimka, pokazao je da on nikada zapravo nije ni bio dorastao funkciji koju obavlja.
Na bjelosvjetskim putešestvijama, kojih nema puno, ali bude dovoljno, izgleda kao neki slučajni prolaznik ili egzibicionista koji upadne na skup svjetskih lidera da se smiješno uslika za svoj instagram ili TIK-TOK.
Ipak, nebuloza da će RS zauvijek ostati u BiH opasnija je od svih blamaža Šefika Džaferovića kao člana Predsjedništva. Jer, u pokeraškoj partiji i napetom političkom trileru u kojem se opstojnost BiH dovodi u pitanje, Džaferović je potpuno amaterski dao najbolju kartu Miloradu Dodiku.
Jer, dok svi normalni, pismeni ljudi i patriote nastoje svijetu objasniti da je istina o nastanku RS zapravo izrečena u haškim istinama pravde, Bakirov hamal u preskupoj fotelji, zakucava u vječnost tvorevinu satkanu od lobanja i kosti, silovanih, protjeranih, uplakanih majki bez sinova, djece bez očeva.
Razumljivo je da Džaferović ulazi u pozne političke godine, da mu je preko glave svega i da bi za njegove godine najbolje bilo da sjedi u kakvoj prirodi i opušta mozak, nego što se napreže ispasti opasni diplomata i političar, pa napravi od sebe političku neuvjerljivu mutaciju.
Da stvar bude gora, ova Šefikova više nije ni za vica ni za satire. Ona je naprasno prerasla u srpsko - pravoslavno kliktanje, u BiH, ali i po Beogradu i Podgorici. Tako je to kad protiv sebe imaš opasne neprijatelje, ali puno pametnije i mudrije, pa tvoju izvalu upere u tvoju državu i pucaju medijski, politički i na sve druge načine.
Ali, Šefik nije kriv. Ostarilo se, politički, teško se kontroliše šta i kako se kaže. Naročito u javnom prostoru s novinarima. Šefik nije kriv što Bakir Izetbegović ima nekontrolisanu požudu za vlasti, pa ga je montirao na predsjedničku fotelju. Da je odbio, ko zna šta bi mu predsjednikovi puleni završili.
Ali, dok se SDA franšiza namješta da partijskog pretvori u državnog predsjednika, država politički tone u bunar iz kojeg se teško izlazi. Gubimo diplomatske i sve druge bitke. Olako se ta bošnjačka i probosanska politika dovodi u situaciju da mora pravdati ono što se pravdati ne može.
A opravdanje za Šefikov pečat vječnosti nad Republikom Srpskom ne može biti, ma koliko opaka SDA kuhinja bila spremna da opravdava. Jer, realno, niti jedan političar probosanske provenijencije nije takvo što izrekao. S oprezom su to izricali i predstavnici bosanskih Srba.
Ono čega se lično i više bojim je pitanje - a šta ako nije lapsus lingua? Šta ako Šefik, njegov šef i njihova SDA znaju nešto što mi obični smrtnici ne znamo? Šta ako je politika SDA pristala na ovjekovječenje Dodikove Srpske za neke svoje interese?
Je l' bi imali pravo da se čudimo tome? Bakir je prodao Mostar za Seku, za interese SDA prodat će i državu i narod. Šefik je tu ionako politička mimikrija, on govori što šef poruči.
Vrijeme je da se upitamo je li Šefik samo bedel s političkim lapsusima ili govori ono što šef zelenog kartela ne može izgovoriti! Je li SDA izdala i ovjekovječila Dodikovu Srpsku ili je do Šefika?
Ko se smije kladiti šta je istina?
