Kako se živi u sistemu koji ne priznaje jednu skupinu djece? Kako se ide u školu koja je u sistemu školovanja nepostojeća i nevidljiva osim kada njene učenike, tinejdžere, treba tretirati kao državne neprijatelje? U romanu “Bogovo roblje” Enesa Karića (Tugra 2020) opisan je svijet djece koja su dvostruka margina. Prije svega su margina u odnosu na kulturološke i (ne)religijske forme saobražavanja sa sistemom, a onda i jer su, uglavnom iz udaljenih sela, došli u nepriznatu školu – Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu sedamdesetih godina 20. vijeka. To se vrijeme kod nas kolokvijalno naziva čas komunizmom, čas socijalizmom, čas samoupravnim sistemom a da mu pravu narav, zapravo, još niko ni trideset godina nakon pada nije domislio.
Baš zato je većina ocjena tog vremena, posebno onih formiranih u književnosti, plošna i nedvojbena. Kao da je zadaća književnosti – a ovdje se poglavito misli na priču – dati kakvu recenziju nalik onim turističkim jednom historijskom razdoblju koje je umnogome (i u onome što je dobro i u onome što je loše) odredilo našu suvremenost. Roman Enesa Karića “Bogovo roblje” nam daje priliku iznova otkriti svijet ljudi koji su živjeli u tom vremenu, njihovu svakodnevnicu, tuge, nade, strahove, atmosferu i topografiju. Velika je to i bremenita priča o životu djece koja su pohađala medresu u doba kada je biti vjernik ili, preciznije, biti pripadnik vjerske zajednice podrazumijevalo sasvim drugačiji kontekst i horizonte nego danas.
Podnošljiva teškoća nepostojanja
Roman počinje kada se Dječak, kojeg smo upoznali u izuzetnom Karićevom romanu “Boje višnje”, polahko sprema za srednju školu. Medresa je želja njegovog oca. Dječak, pak, želi nešto drugo. Medresa je proskribirana, daleka, gotovo stidna i nepostojeća. A ipak, tamo treba nastaviti.
Dječakovim dolaskom u Sarajevo i početkom školovanja u medresi otvara se glavni dio romana. Iza kulisa socijalističke jednoličnosti, odjednom se otkriva grad alima, zaboravljenih i suicidnih dječaka, časnih sestara što hoće pomoći učenicima kojima je uskraćeno čak i pravo na zdravstveno osiguranje i biblioteku, knjižara koji dječacima posuđuju knjige, jalijaša koji fizički zlostavljaju medresante na ulici, pripadnika tajnih službi koji sistemsko zlostavljanje provode iza nebodera kod Drvenija mosta, zanesenjaka koji od ulične prodaje hoće napraviti džamije u svojim rodnim mjestima, socijalističkih drugarica sklonih prevari čiju dobrotu u jasnoj i lijepo svedenoj naraciji otkriva pripovjedač, perifernih naselja, gladnih trbuha i dobričina koji dječacima kupuju pite u sarajevskim buregdžinicama ili im obezbjeđuju meso, mešetara koji žive varajući usamljene đake prisiljene da se snalaze za smještaj...
U priči se nalaze i mnoga poznata imena iz bosanskohercegovačke društvene i političke stvarnosti, ove aktuelne, iako je pisac u početku naveo: “Ova knjiga je izmišljena nekoliko puta. Svaka sličnost sa stvarnim događajima, svaka asocijacija na vrijeme, na imena mjesta i ljudi namjerna je. Usud je svih sjećanja da se moraju izmisliti. Ljudi u ovoj knjizi nisu stvarni i iz historije, već književni likovi i fikcije”.
I to je jedna od specifičnosti ovog lijepo napisanog romana. Sve je u njemu izvanknjiževno – ljudi, događaji, institucije, mjesta, historija... I istovremeno, ništa u njemu nije zapravo izvanknjiževno. Sve je svedeno na mjeru književnosti i vrlo vještim pisanjem i neobičnim talentom ponovo izmaštano – ljudi, događaji, institucije, mjesta, historija... Karićevi likovi funkcioniraju dvojako – kao oni koje (pre)prepoznajemo i kao autonomni dijelovi pripovijedanog svijeta. A to je još jedna napetost koja širi naraciju, otvara je ka mašti i ne da joj skliznuti u prepričavanje historije niti njenim likovima dozvoljava da postanu puke funkcije priče. Tim se slijedom u Karićevom odličnom romanu može početi promišljati i nova mogućnost čitanja književnih likova čija su nam imena poznata iz onoga što se naziva stvarnim svijetom. Dok je kod nas još uvijek u opticaju pojam identifikacije, savremena ga je naratologija uveliko prevazišla zbog njegovog frojdijanskog prizvuka i umjesto toga ponudila nove koncepte poput, recimo, instantijacije ili otjelovljenja.
Naši, unutrašnji, stranci
Ontologija Karićevih junaka je uvijek islamska. Sve je definirano tim kulturnim i religijskim obzorom koji se u svijetu onog Sarajeva i one države doima stranim u odnosu na poredak i njegove poslušne sljedbenike. Pa, kako to strano funkcionira u pripovijesti? Radnja je, zapravo, situirana oko te strašne činjenice unutarnje stranosti u odnosu na svoju zemlju (i domovinu jer dječaci Jugoslaviju ne osjećaju neprijateljski, barem ne u onoj mjeri u kojoj sistem njih doživljava kao neprijatelje i prijetnju) i neprestanog povlačenja granica između dječaka i svijeta te zemlje. Iako prolaze kroz različite oblike zlostavljanja (učestala premlaćivanja, doušništva, saslušanja, uskraćivanje prava na priznato školovanje, toplu vodu, hranu, zdravstveno osiguranje i biblioteke), svijet dječaka iz medrese nije patnički. Naprotiv. Fascinantni su njihovi obrasci preživljavanja i snalaženja, baš kao i njihovo pouzdanje u Boga i neka posebna mladenačka životna radost koja zaiskri u gledanju bokserskih mečeva ili pak fudbalskim utakmicama.
Ontologija Karićevih junaka je uvijek islamska
Pri svemu tome, Enes Karić u “Bogovom roblju” ne piše nikakvu priču razračunavanja s onim sistemom niti dnevnopolitičku kritiku toga doba. Umjesto toga, ovaj roman – s inherentnom napetošću između dokumentarnoga i fikcijskoga (ili bolje rečeno izmaštanog, ne bi li se izbjegao ovaj šturi književnoteorijski pojam), nesretnoga i humornoga, tihoga i buntovnoga, onoga što voli svoju ondašnju domovinu i onoga što joj se opire – umjetnički ozbiljuje pripovijest o vremenu koje je prošlo i djeci junacima tog doba što nije bilo njihovo niti su oni bili njegovi. Vješto pripovijedanje uvijek učini da se sve pomenute napetosti u Karićevom romanu okončaju u korist umjetničkoga. Otuda se i u fotografijama priloženim na kraju knjige čas vide stvarni junaci iz piščeva života, čas oni kojima je svojom umjetnošću dao neki novi život.
U moru klišeiziranih romana pisaca koji književnost shvataju kao kakvu školsku domaću zadaću raspravljanja o ovoj ili onoj tematici, zagovaranja prava ili neprava ove ili one skupine, aktivizma što umjetnost hoće svesti na mjeru ljudskopravaških diskursa ili im se, pak, opirati, Enes Karić nam je ponudio živo, autentično i zanimljivo umjetničko djelo. Bogovo roblje će nam otkriti dimenzije jednog svijeta kojeg više nema (a nikada ga nije ni bilo u zvaničnim historijama) i pripovjedačkog obzora koji se ne da svesti na puko za ili protiv “one” države. Drugim riječima, “Bogovo roblje” je roman koji nijedna površna i jednostrana interpretacija neće moći zarobiti.
