On je u gostovanju u Pressingu pred kraj 2017. godine poručio ko preživi 2017. i 2018. tek je taj nagrabusio?
"To pokazuje da je poruka bila prava. Ja sam prvi nagrabusio, stavio se na čelo i bio pijetao koji prvi kukuriče. Ta poruka je trebala da zadesi druge koji su odgovorniji od mene u ovoj zemlji. Danas smo brojali koliko sam imao operacija. Došli smo do broja 17. Četiri teške narkoze, vraćanje iz totalne narkoze u život, komplikovanih operacija koje su trajale i po sedam i po sati, do užasa koji će me zadesiti poslije svega toga. U prvom krugu što sam uspio pobijediti je operacija slijepog cijeva, jedan i dva stenta, bypassa, dva puta ponovljen. Na kraju, kada sam trebao da izađem iz bolnice, kao i sav normalan svijet - doživim najgore, fasujem bolničku bakeriju, ne jednu, nego više njih. Tada kreće borba za život", ispričao je Pejaković.
"Bio sam otpisan, mrtav, vijećali su od kojeg sam materijala da sam preživio. Tada se vidjelo da sam se u bolesti poistovjetio sa zemljom koja se zove Bosna, jer i ona boluje, ali će preživjeti kao i ja uz mnoštvo infarkta", rekao je, piše N1.
"Završio sam na infektologiji. Uz sve napore koje su činili ljekari, izgubio sam 45 kilograma, došao sam niže od regrutne kilaže. U posljednji čas na inicijativu gradonačelnika Zagreba Bandića i načelnika općine Centar premješten sam u Zagreb sa suprugom i uz mnoštvo detalja koji nisu prijali, uz nadljudske napore nekih ljekara, u Sarajevo sam se vratio bez bakterija, što je najveći uspjeh u Zagrebu", rekao je Josip Pejaković u Pressingu na N1.
"Vratio sam se u Sarajevo, podigao sam se iz kreveta. Stalno sam išao u nepokretnost. Vezan si za krevet i pogled u jednu tačku. Neozbiljno sam shvatio cijelu situaciju, počeo sam naglo da se krećem, da izlazim, odlazim u život. Povrijedio sam nogu. Morao sam izvršiti jednu amputaciju na lijevoj nozi. Uslijedio je niz problema, bakterija, napada na stopalo, a na kraju i ideja da mi se amputira noga. Mi smo to odbili i tražili smo pomoć u svijetu", nastavio je Pejaković.
Zahvaljujući prijateljima, pogotovo Seji Brajloviću, sreo je čudotvorca.
"To je Ninković, profesor, rekonstruktivac i plastičar možda najbolji na svijetu. Moj prijatelj kojeg poznajem prije rata. Nazvali smo ga, moj sin mu je poslao uveče dijagnozu bolesti u 19:00 sati, on je u 7 ujutro odgovorio - ja ovo mogu riješiti. Morao sam otići na kratki odmor. Ja ću vam ovo uraditi besplatno, ali morate platiti kauciju. To se i učinilo. Naravno, taj novac nisam imao. 35.000 eura. Ljudi su insistirali da im ne pominjem imena. Javio se čovjek iz Beča koji je tvrdio da me obožava, zvao je mog sina. On je rekao da imam problem. Pitao je ima li lijeka, sin je rekao da ima ali nema para. On mu je poslao predračun i on je poslije 15 minuta rekao 'neka stari ide'. Čovjek kojeg nikada nisam vidio. Ujutro su uplatili kauciju, uz još neke napore, mog sina i kredita - skupili smo crkavicu", ispričao je Pejaković.
"Kasnije su se javili neki drugi ljudi u Skandinaviji. Zahvaljujući pismima, krenuli su u kampanju - 300 kruna za Josipa Pejakovića, to su Krajišnici koji žive u Skandinaviji. Oni su učinili napor taj. Krenula je i kampanja u Australiji. Onda se odavde se javila savjest", naveo je.
Kako je moguće da se za Josipa Pejakovića skuplja novac - zar ne postoji sistem koji treba sve ljude zbrinuti, kada je ovakva situacija u pitanju?
"Morao sam ići u Njemačku jer ovdje to nisu mogli da urade. Potpisali su to kriurzi da se to ne može obaviti ovdje. Radilo se o gangreni, nema tajne. Međutim, rasulo koje je vladalo u Zavodu kantonalnom, zdravstvenom su ih natjerali da administriraju. Nisam ja to shvatio kao pogrešku, nego kao problem. Premijer se javio da će se on lično riješiti problem finansiranja tog u cjelosti liječenja. Mene je to ponukalo da zaustavim kampanju u Australiji, Skandinaviji".
"Stvar se tu završila. Nisam više o tome razmišljao, niti sam se želio dalje oko toga bacati. Bilo je medijskih senzacija, počeli su prebrojavati stvari. Sve se sretno završilo. Ja sam sretan čovjek. Do neba sam zahvalan svim ljekarima koji su mi pomogli da normalno dišem. Sedam puta sam bio otpisan, sedam puta mrtav. O tome treba razgovarati."
"Ninković mi je predložio Našu malu klinku u Sarajevu i banjalučku bolnicu sa najboljim uvjetima, i Foču gdje ima saradnike. Izabrao sam Foču jer sam znao da je pokojni Boriša Stanović gradio kliniku, a i najbliža mi je. Sreo sam doktoricu Helenu Marić, doktoricu, koja je bila na radu kod Ninkovića. Nešto što ću ostaviti kao najemotovnije, imao sam odlične uvjete na UKCS u Sarajevu, bio sam sam, imao sam apartman. Isto tako i u Zagrebu. Imao sam te uvjete, jer sam imao imunitet da sam mogao umrijeti da sam ulazio među ljude koji boluju od drugih bolesti. U Foči sam rizično ušao, jer nije bilo jednokrevetnih soba. Onda sam došao na ideju da budem u hotelu. Onda je doktor Marić oslobodio kancelariju i rekao da ću ja biti tu. Uvjeti su bolji nego u bolnici tu, držali su nas kao malo vode na dlanu. Služili su nas beskrajno, što nije izostajalo i u drugim institucijama. Meni su spašavali život u Foči i Minhenu. Tu su mi spasili i nogu i glavu. Nisam siguran da poslije dvije amputacije koje su očekivali da bi ostao na nogama, ili bi pao u depresiju i umro", kazao je.
Ko ga je razočarao u kompletnom vremenu?
"Ja sam bio u dosta složenim situacijama, zbog narkoza, nisam imao vremena razmišljati o emotivnim stvarima. Radost pomoći i brige za mene koja je proizilazila od običnog svijeta, kojeg sam za ovih 50 i kusur godina zadužio da imaju svoj stav o tome. Interesantno, većina njih su Krajišnici. Nisam mogao prebrojavati ko je participirao, ali sve su to obični ljudi. Pošalje neko kauciji i plati neko koga ne znate. To treba afirmisati. To treba kazati da nije sve izgubljeno u ovoj zemlji koja boluje. To što sam ja imao noćne more, koje je podnosila moja porodica, supruga koja je bila sa mnom sve vrijeme. Tu žrtvu koju je podnijela moja porodica, ne znam da li postoji neko danas šta su uradili moja supruga i moja dva sina", rekao je Pejaković.
Može li se reći da je Josip Pejaković ujedinio BiH?
"To sam pokazuje da je to toliko daleko od politike. Kao što sam se uvjerio radeći seriju 'U ime naroda'. Kada ljudi pokušavaju da pomažu jedni drugima. Bio sam u Stuttgartu negdje 1995. godine, prije potpisivanja Dejtona, na kratko. Sjedio sam u društvu zatočenika, odnosno logora Keraterm, Omarska, Ljubije i tamo oko Prijedora. Gledali smo televiziju i vidjeli smo da je u Švedskoj uhvaćen jedan Srbin, koji je navodno bio stražar u logoru Omarska i da je maltretirao ljude i ubijao. Oni su to kao logoraši gledali i rekli su: 'Ovaj čovjek nije bio u Omarskoj. Nema veze to'. Oni su, kao logoraši, potvrdili da taj dečko nije bio i on je pušten u Švedskoj. Rekli su mi 'Josipe, gore nevinoga okriviti nego 100 krivih naći'. To je zarezano u meni ostalo, da je moguće, kada je sve ranjivo, kada su mučeni ljudi, na svim stranama, ja sam tada vidio da ova zemlja ima paralelni život sa politikom koja se vodi, kao i tada."
O čemu je razmišljao u vremenu bolesti, kao vječiti buntovnik sa scene?
"Razmišljao sam o mogućnostima, o unucima, o nekim prijateljima koji su paralelno bolovali. Jedan od mojih najboljih prijatelja je zapao u nevolje, možda boluje od gore bolesti. To su stvari koje na ne mogu prešutjet. Ostaju u meni kao noćna mora. Razmišljao sam o tome da li sam ja stvarno odgovoran, ili sam zaslužio da ovo sve doživim što sam doživio. Malo se ko može pohvaliti sa 17 teških operacija. To sam doživio, zahvaljujući ljudima odavde - preživio. To je Bosna, koja mora preživjeti."
