Bosna i Hercegovina se ponovo nalazi pred ponorom. Ljudi koji su jedva preživjeli ratove, koji su izgradili svoje kuće nakon što im je sve oduzeto, sada gledaju kako im sudbina opet okreće leđa. Ali ovaj put, nije riječ samo o uništenim stvarima. Ovaj put, u tom hladnom zagrljaju vode, životi su nestali.
Tijela se još uvijek traže, a nada nestaje s svakim danom.
Voda koja teče nosi sa sobom više od blata i srušenih mostova – ona nosi i naše nade, našu sigurnost. Svaka vijest o pronađenom tijelu stisne srce, svaki nestanak kao da produbljuje već postojeću ranu u našoj kolektivnoj duši. Strašno je to – ne znati gdje su tvoji najmiliji, hoće li ih voda izbaciti na obalu ili će zauvijek ostati zarobljeni u tom bešćutnom vrtlogu.
Taj jezivi zvuk sirena, plač majki, nijemi pogledi ljudi koji više nemaju riječi – sve to stavlja strah u kosti. Čini se kao da je svaki korak koji smo napravili naprijed sada beznačajan. Kuće koje su izgrađene s ljubavlju, u njima su iznova trebali rasti osmijesi, a sada su one samo mokre ruševine. Iza svake poplavljene ulice, iza svakog srušenog mosta, krije se ljudska tragedija – neizreciva, nepodnošljiva.
Nepravda je suviše blaga riječ za ono što se događa. Koliko je još patnje ovom narodu namijenjeno? Koliko će puta Bosna i Hercegovina morati stati na koljena, izgubiti svoje sinove i kćeri, da bi se ponovo uzdigla? Svaki izgubljeni život nosi sa sobom cijelu priču, prekinute snove i nade koje nikad neće biti ostvarene.
Ova poplava nije samo prirodna katastrofa – to je tragedija čije posljedice osjećamo u duši. Bosna, zemlja bola i snage, ponovo će se boriti, ali ožiljci koje je ova voda ostavila ostat će vječni.
