Ne smije se to ni citirati, tek parafrazitati šta su pojedini srbijanski mediji uspjeli osmisliti u svome bunilu i srdžbi: Jusuf Nurkić veličao zločince i ubice Srba. Dalje ide da je provocirao Nikolu Jokića svojom majicom, ali da se Jokić nije dao zbuniti, zabio je toliko i toliko poena, ali je eto šteta što njegov Denver nije pobijedio Portland...
Majstori su za napraviti muhu od medvjeda srbijanski mediji, ali ovdje se već prelazi granica kao što je pređena nedavno kada su slavili pojedini što je izgorjela katedrala Notr Dam. Devet heroja oslobodilačkog rata nisu ubijali Srbe, one borili protiv onih koji su htjeli pobiti i heroje i zbrisati narod koji je njih devet branilo.
Devet je dakle komandanata, boraca na pravdi Boga koji su odlikovani najvećim ratnim priznanjem Ordenom heroja oslobodilačkog rata, svih devet nažalost posthumno. Ono što je ovdje bitno jeste koliko mlađe generacije uopće znaju o njima.
Koliko znaju o slutnji Safeta Zajke da će poginuti, o činjenici da Izet Nanić u Kragujevcu sam sebi slomio nogu kako bi mogao doći da brani svoj Bužim koji je ostao simbolom otpora tokom agresije na BiH, o kojem su se pohvalno izražavali čak i ljuti neprijatelji.
Jusuf Nurkić nije se ni rodio da bi ih mogao upoznati i biti svjedokom njihovog viteštva, pa je za svaku pohvalu njegova osviještenost koja možda skrene pažnju i mlađim naraštajima da se s poštovanjem i pijetetom odnose prema najboljim bosanskim sinovima.
Jednom od devet heroja upravo je danas godišnjica smrti - Mehdin Hodžić zvani Labud poginuo je u čuvenoj akciji u selu Zaseok kod Sapne 10. maja 1992.
Njih devet nas je zadužilo:
Safet Hadžić
Rođen je 28. 8. 1952. g. u Strgačini kod Rudog. Radni vijek proveo je u Sarajevskom vodovodu.
Bio je među prvim organizatorima otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su se usprotivili podjeli države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine.
Poginuo je 18. 4. 1992. g. u akciji izuzimanja naoružanja u Fabrici namjenske industrije Pretis u Vogošći. U to vrijeme obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju
Sarajevo. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992. g., a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.
Mehdin Hodžić
U narodu poznat kao Kapetan Senad i Labud, rođen je 15. 10. 1952. g. u Tuzli.
Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U agresiji na Hrvatsku stječe svoje prvo ratno iskustvo.
Krajem 1991. g. vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH.
Poginuo je kao vojnik 10. 5. 1992. g. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH.
Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata i ratnim priznanjem Zlatni ljiljan.
Hajrudin Mešić
U ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. 1. 1959. g. u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik.
Služio je JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine.
U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teočak i komandant 1. teočanske brigade.
Poginuo je 30. 10. 1992. g. u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga 1. teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. Zmaj od Majevice, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Policijske medalje za hrabrost.
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. g. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.
Nesib Malkić
Rođen je u Gornjim Dubravama (Živinice) 5. 7. 1961. g. Odmah po zavšetku osnovne škole u Gornjim Dubravama, kao pitomac 25. klase upisuje Srednju vojnu školu u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito” kao odličan učenik i vojnik.
Nakon toga, upisuje i Višu vojnu školu - Odsjek ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana, nakon čega završava i specijalističku obuku u Zadru.
Odbranom Tuzle, Kalesije, Kladnja, Banovića, Lukavca, Gračanice, Srebrenika, Gradačca i Živinica, uvezana je relativno prostrana slobodna teritorija u ovom dijelu zemlje. Ipak, 210. brigada Armije RBiH, koju je ustrojio Nesib Malkić, tokom rata nikada nije mirovala. Jedan ili dva bataljona ove brigade uvijek su bili na zadatku.
Poginuo je na dužnosti komandanta 210. brdske brigade prilikom izviđanja u rejonu Crne Rijeke kod Olova, 25. 10. 1993. Brigada kojom je komandovao nakon njegove pogibije dobila je naziv 210. viteška brigada Nesib Malkić.
Bio je nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan od 1993. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.
Adil Bešić
Rođen je 5. 4. 1964. g. u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan .
JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije.
Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. 6. 1991. g., s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO Vrsta.
Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. 11. 1992. kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne brigade u rejonu Grabeža. Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH.
Midhad Hujdur - Hujka
Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji rođen je 28. 12. 1953. g. u Mostaru. Od 1986. g. radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovačku kompaniju Hidrogradnja.
U decembru 1991. kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. g. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca.
Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona 1. mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić. Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta 4. korpusa, Hujka preuzima komandu nad 1. mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.
Poginuo je 30. 6. 1993. g. u borbama za deblokadu Mostara. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata Armije RBiH.
Safet Zajko
Rođen je 1. 3. 1959. g. u selu Gaočić kod Rudog. Kao mladić Safet Zajko završio je renomiranu školu za rezervne oficire u Bileći kao jedan od najuspješnijih u klasi. Imao je čin rezervnog kapetana.
Za razliku od mnogih sugrađana i prijatelja koji nisu vjerovali da će Bosnu i Hercegovinu zahvatiti ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, Zajko je svojim prijateljima govorio “nešto veliko se sprema, bit će rata”. Po zanimanju je bio metalac.
Poginuo je na dužnosti komandanta 2. viteške motorizovane brigade, 17. 6. 1993. prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč.
Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992., a posthumno je odlikovan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994.
Enver Šehović
Rođen je 15. 1. 1967. g. u selu Bujakovina, u općini Foča.
Nakon osnovne škole upisuje Srednju vojnu školu u Sarajevu, a potom završava i Vojnu akademiju u Beogradu. Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala 1. slavna viteška motorizovana brigada.
Poginuo je u odbrani brda Žuč, 27. 7. 1993.
Odlikovan je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
Izet Nanić
Rođen je 4. 10. 1965. g. u Bužimu. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije RBiH - bužimske 505. viteške brigade.
Poginuo je 5. 8. 1995. na dan kada su se spojile Armije BiH i Hrvatske u akciji Oluja.
Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994., a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
O devet heroja snimljena je i kasida, a odnedavno je u Srajaevu otvoren i muzej njima posvećen, piše Dnevni Avaz.
