Istovremeno, stotinjak kilometara južno od glavnog grada Republike Hrvatske i pedesetak kilometara od turističke obale koja žudi za novim radnicima, oko bosanskohercegovačkog grada Bihaća, nalazi se na tisuće ljudi u pokretu upravo iz dijelova svijeta iz kojih pametni Hrvati danas uvoze ili žele uvoziti radnu snagu.
Većinom je riječ o mladim muškarcima u naponu snage koji osim iz Južne Azije dolaze i iz drugih globalnih periferija: Sjeverne (Maroko i Alžir) i Zapadne Afrike te, po novome, Latinske Amerike (Kuba).
Hrvatski represivni aparat po nalogu zemalja europskog centra (primarno Njemačke) već godinama fizički i psihički maltretira migrante odbijajući ih od granica Hrvatske, odnosno Europske unije. O brutalnosti hrvatske policije redovno izvještavaju i domaći i europski mediji. Drugim riječima, Hrvatska s druge strane svoje granice ima radnu snagu koju uporno odbija od svojih granica, dok domaći poduzetnici raznim vezama i posredovanjima pokušavaju popuniti manjak radne snage dovođenjem radnika upravo iz tih dijelova svijeta? Ko je tu lud!?
Naravno, reći ćete da svi ti Nepalci, Afganistanci, Pakistanci i ostali koji lutaju oko Bihaća tražeći najpogodnije vremenske i gepolitičke situacije da se provuku do Italije i Slovenije, na kraju žele završiti u nekim od zemalja Zapadne Europe.
To je istina. Međutim, da je Hrvatska u posljednjih nekoliko godina svojim graničnim i socijalnim politikama pokazala iole razumijevanja, ljudskosti, a bogami, i dugoročnog promišljanja vlastitog tržišta rada i ekonomije, dajem ruku u vatru da bi nezanemariv dio te “rezervne armije rada” koji se trenutno nalazi na našim granicama, nadomjestio manjak domaće radne snage. Reći ćete, ali ti momci nisu obrazovani i nemaju radnog iskustva.
To je vjerojatno isto stoji za većinu njih, ali zato postoji država, njihovi socijalni partneri poduzetnici i europski socijalni fondovi koji napokon mogu imati svrhu pa da se pokrenu s ciljem obrazovanja migranata te njihove integracije u hrvatsko društvo i tržište rada.
Mladi muškarci koji se upute na životnu rutu dugu tisuće kilometara nisu sociolozi ni ekonomski stručnjaci koji su prije nego su krenuli na taj put izračunali, analizirali opcije i konačno odredili da im je konačna destinacija Nizozemska, Belgija ili Švedska. Njihov izbor Zapadne Evrope je rezultat neke zajedničke predodžbe o kvaliteti života u tom dijelu svijeta, a direktno je potaknut životnom bijedom u kojoj se nalaze oni i njihove obitelji.
Neki od njih (većinom oni iz Sjeverne Afrike) imaju i članove obitelji u zapadnim zapadnoeuropskim zemljama, ali većina su tzv. “slijepi putnici” koji nastoje doći do svojih destinacija i krenuti sa životom ispočetka i samostalno uz podršku njihove kulturne zajednice ako takva postoji na tim destinacijama. U svakom slučaju, destinacije prema kojima se kreću ljudi u pokretu nisu zapisane u kamenu, ali logično je da će svi oni htjeti zaobići državu kojoj fali milijun radnika, ali zato svakodnevno na svojim granicama mlati radnike koji bi mogli popuniti taj manjak. Samo u Hrvatskoj!, zaključuje Bilten.
