Kitarović se, istina, snažno oslanjala na glasove iz susjedne joj zemlje. Neumorno je obilazila bosanskohercegovačke gradove u kojima je građanima Bosne i Hercegovine pričala o dvije domovine koje imaju.
Ta priča urodila je plodom, u Bosni i Hercegovini Grabar-Kitarović odnijela je uvjerljivu pobjedu. Ipak, na Pantovčaku će narednih godina sjediti Zoran Milanović, koji je predizbornu kampanju vodio u svojoj zemlji i po glasove nije dolazio u Bosnu i Hercegovinu.
U direktnim suočavanjima govorio o njoj… jeste. Nešto drugačijim rječnikom, ali slično kao i njegova protukandidatkinja osporio je aktuelni Izborni zakon naše zemlje, konkretno izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH i time se indirektno stavio na stranu politike HDZ-a BiH. Za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović, koja je istakla da u Bosni i Hercegovini nema s kim razgovarati, Milanović je svoj stav drugačije „upakovao“.
Razgovarat ću praktički sa svima, potpuno svjestan legitimiteta i manjka legitimiteta gospodina Komšića, tu je Milorad Dodik, tu je Republika Srpska kao takva kakva jest, uze sve moje rezerve koje postoje. Tu su, naravno, i Bošnjaci kao brojčano najveći politički korpus u Bosni i Hercegovini. Tu su i Hrvati, a hrvatski sam predsjednik, izjavio je Milanović.
S druge strane, manja je razlika u stavovima dvoje predsjedničkih kandidata primijećena u odgovoru na pitanje o terorizmu u Bosni i Hercegovini.
Stav hrvatske predsjednice poznat je odavno. Ona ga je različitim neistinama glasno širila po svijetu i Bosni i Hercegovini i svim njenim građanima (i Hrvatima) bez sumnje nanijela mnogo štete u međunarodnim krugovima.
Brojni vanjskopolitički analitičari smatraju da je upravo Kolindin „angažman“ utjecao i na formiranje stava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o Bosni i Hercegovini kao „tempiranoj bombi koja kuca tik uz Hrvatsku“.
Milanovićev stav, ipak, ranije nije bio toliko poznat. Sad je već jasan. Džihadisti u BiH su realnost, to je zemlja u kojoj je puno muslimana, odlaze u Irak i Siriju boriti se i vraćaju se indoktrinirani, rekao je novi hrvatski predsjednik. Reagovao je nakon tih izjava ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudin Radončić, naglašavajući da je Bosna i Hercegovina vrlo odgovorna članica antiterorističke organizacije.
Plašiti svoje birače potencijalnim terorizmom iz BiH i glumiti čuvara EU od nas mnogo više govori o političkim tendencijama u Hrvatskoj, nego o ovdašnjim muslimanima, odnosno Bošnjacima. Terorizam je planetarno zlo i vezati ga uz jednu vjeru, naciju ili državu politički je veoma ružno i nedopustivo, napisao je Radončić.
Pa koliko god politički ružno i nedopustivo bilo, iz Milanovićevog stava o Bosni i Hercegovini kao o zemlji u kojoj su džihadisti realnost jer u njoj žive muslimani, može se mnogo toga i zaključiti i naučiti, ali i preduprijediti.
Oni koji Bosni i Hercegovini žele napredak, u njoj ili van nje, sad barem znaju ko je „s druge strane“.
Predsjedavajući predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, o kojem se ni Milanović ni Grabar-Kitarović nisu libili govoriti, ostao je dosljedan u stavu da se u unutarnju politiku susjedne zemlje neće miješati. Ipak, iz jedne izjave koju je dao, možemo zaključiti da mu je, i prije nego su objelodanjeni stavovi hrvatskih kandidata za predsjednika, bilo jasno s kakvom bi se politikom susjedne države Bosna i Hercegovina mogla suočiti.
- Poštovat ću izbor građana Republike Hrvatske, ma kakav on bio. Što se tiče samih kandidata, mislim da je Milanović mudriji. Ako ne dođe do promjene politike prema BiH, onda on kao takav može biti i opasniji. Kakogod, ponavljam, poštovat ću izbor građana Republike Hrvatske – poručio je Komšić.
O Milanovićevom odnosu prema našoj zemlji možemo donositi zaključke na osnovu onoga što je govorio tokom tek završene kampanje, ali i o onoga što je radio u godinama kad je bio premijer Hrvatske.
Zanimljivo je da, kad je prije pet godina kao hrvatski premijer došao u zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini, nije išao u Mostar. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske tokom dvodnevne posjete bio je u Sarajevu, Varešu Kreševu, Žepču, Vitezu, Novoj Bili i Jacu – u manjim bosnaskohercegovačkim gradovima koje političari, pogotovo iz stranih zemalja, gotovo nikad i ne obilaze.
Kao premijer, Zoran Milanović bio je i u Srebrenici, u Potočarima, na obilježavanju 17. godišnjice genocida nad Bošnjacima. Rekao je da je to što je doživio u Srebrenici “uzvišeno i strašno tužno, puno tužnije nego što sam mislio kad sam ovamo dolazio”.
Ako je bio iskren u onome što je tad kazao, nije jednostavno shvatiti kako je neko svjestan obima zločina i svjestan genocida koji je počinjen nad Bošnjacima, svjestan broja oduzetih i uništenih žiovota muslimana u Bosni i Hercegovini sedam godina poslije izgradio stav o problemu zbog „puno muslimana“ koji žive u njoj. A na njemu je da gradi dobrosusjedske odnose s Bosnom i Hercegovinom, zemljom za koju je svojevremeno, u razgovoru s veteranima, rekao da i nije država.
Kad je Kolinda Grabar-Kitarović kazala da je Bosna i Hercegovina „pod kontrolom militantnog islama“, iz Bosne i Hercegovine je dobila lekciju o izgradnji dobrih međuljudskih odnosa. Bosanskohercegovački profesor filozofije, kolumnist i novinar Dragan Bursać napisao je: „Kolinda, ne možeš ti da mrziš Bosnu i Hercegovinu koliko ja mogu da volim Hrvatsku“.
Nakon niza uvredljivih izjava na račun susjedne mu Bosne i Hercegovine, Milanović prve i srdačne čestitke dobija upravo iz te zemlje.
Jednu od njih uputio je bivši ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija:
- Čestitke Zoranu Milanoviću, predsjedniku Republike Hrvatske. Za sukobe je dovoljna jedna strana, a za saradnju su potrebne dvije. Kada smo imali povjerenja i dijelili uvjerenja, tada smo vodili svoje zemlje u dobrom pravcu i koračali zajedno naprijed. Moguće je. Sretno!