Kada se onomad, usred Rusije, na finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, pojavila u nečemu što se, uz dobrohotni napor, može opisati kao domoljubna pidžama, dotad neviđenim outfitom svečanih loža diljem svijeta, Kolinda Grabar-Kitarović već je sama ispisala prve rečenice onoga što će uslijediti: odijevanje ima svoj jezik i gramatiku, ono ima svoje vulgarizme i psovke, kao što ima i svoja epitetska ukrašavanja, figure, ali i formalnije izraze.
Te je večeri Emmanuel Macron izabrao potonje: modro odijelo koje će i u trenucima najvećeg slavlja biti usaglašeno s dostojanstvenim, verbalnim i neverbalnim komunikacijskim aspektima koji mu kao predsjedniku Francuske stoje na raspolaganju.
Otprije etablirana kao priprosta kraljica jeftinog efekta i kiča, Kolinda Grabar-Kitarović, nespremna na kišu, u mokroj, sintetičkoj odjeći, pokisle, izblajhane kose i umjetnih trepavica, umjesto kao predsjednica jedne države mnogima će se pričinjati prije kao (tužno ocvali) model upravo spreman stati pred fotografa Pirellijevog kalendara za muškarce.
Pa i u takvim uvjetima, nespretno odabranog outfita i neplanirane pokislosti, vrlina mjere i rafiniranost duha ostavili bi - onome tko ih posjeduje - načina da dostojno predstavlja vlastitu Domovinu.
Sitnu, međutim, kišnu nezgodu, Pirellijevjev će fotograf, nazočan u predsjedničinoj glavi, dovesti do još jedne u nizu brodolomnih epizoda: "A sada, mokri, uzmite malo pehar, taaaaako, to... to... isprsite se... taaaako... sad isplazite jezik, taaaako... poljubite ga, nije vaš, ali ga želite... mmmmm... jako dobro, taaaako, još samo malo... još par slika pa smo gotovi... toooo... mmmm... odlično, sjajno... hvala."
Te večeri kamere će zabilježiti predatorska grljenja, koja u nekim slučajevima nalikuju grabeži, Kolinde Grabar-Kitarović i niz udžbeničkih primjera neverbalnog distanciranja kao sredstava obrane pred povredom osobnog prostora kojima je, pri njezinom naletu, pribjegao dio nogometaša. Ona, primjerice, rukama grabi Luku Modrića, do mjere do koje je to fizički moguće, dok se Luka Modrić konfrontira, pa u odnosu na tijelo Kolinde Grabar-Kitarović zauzima polubočni distancirajući stav, desnom rukom sprečava veće približavanje, dok se desnom nogom dodatno udaljuje od neželjenog klinča u kojeg ga uvlači Grabar-Kitarović. ("Moj Lukica" - nije li i u toj nedavno izrečenoj sintagmi Kolinde Grabar-Kitarović sadržana intencija posjedovanja?)
Sama izabravši što će odjenuti, sama odabravši mahnitanje pripite tinejdžerke na maturalcu kao prikladan način predstavljanja Domovine, Kolinda Grabar-Kitarović nastavila je, iste večeri, svoj nesmiljeni pohod riješena da ga završi u svlačionici onih kojima je, prema dobrom dijelu promatrača, već ‘otela šou‘. (Koji je, uopće, bio smisao grljenja i ulaženja u intimni prostor nogometaša po drugi put iste večeri?)
Kao i nakon polufinala, koristeći svoj visoki simbolički status, Kolinda Grabar-Kitarović ulazi u svlačionicu gdje je dio nogometaša zatekla polugole, u gaćama. Postoji mogućnost da ih je našla baš tako, u gaćama. Druga je mogućnost da je dio njih bio posve gol, pa je brže-bolje, čuvši da dolazi predsjednica, navukao gaće. Treća je mogućnost da su bili mahom odjeveni kada su, na informaciju da dolazi predsjednica Republike, koja izgleda kako izgleda i ponaša se kako se ponaša, mahnito počeli svlačiti odjeću sa sebe stigavši do gaća. (Čitatelju se na ovom mjestu ostavlja da sam prosudi o vjerojatnosti svakog od tri navedena scenarija).
Nakon toga, Kolinda Grabar-Kitarović, koristeći i dalje funkciju predsjednice Republike, ulazi u intimni prostor polugolih nogometaša. Ako je itko, od njih dvadesetak osjetio nelagodu pred činom koji je u svom nesmiljenom pohodu, inicirala Kolinda Grabar-Kitarović, ovdje se valja zapitati je li Kolinda Grabar-Kitarović ušla u zonu onoga što se pravno i sociološki kvalificira kao seksualno uznemirivanje?
Nije li, s tim u vezi, odsutnost takva pitanja simptom predrasude da su samo muškarci seksualni uznemirivači? Baš kao što je mehaničko prozivanje seksistima onih koji su ironijom i sarkazmom komentirali bauljanje KGK simptom stanja jednog pojma koji se, poput fašizma, koristi kao diskvalificirajući pojam za sve prilike, pojam posebno omiljen u dijela feministica i komentatora i komentatorica koji mu, refleksom malja na tvorničkoj traci, sveudilj pribjegavaju. Argument koji bi kvalifikaciju seksualnog uznemiravanja lakonski odbacio primjedbom kako se, eto, nitko nije bunio, nije dostatan. Situacija u kojoj su se nogometaši našli, prisutnost osobe visokog simboličkog položaja, aktivira niz potencijalnih psiholoških mehanizama: društveni/situacijski pritisak, konformizam s ciljem izbjegavanja konflikta, zatečenost i nepripremljenost, uz prešutni, podrazumijevajući, patrijarhalni stav, da odbijanje pripuštanja ženske osobe u vlastiti intimni prostor, posebno u situaciji kada ste polugoli, lišava virilnosti, feminizira do mjere u kojoj, onaj koji to učini, postaje potencijalnom metom muškog šegačenja, jedne od neformalnih sankcija kojim se hegemonijski poredak održava.
Definiramo li seksualno uznemiravanje kao spolno ponašanje koje osobu na koju je usmjereno dovodi u neugodnu situaciju, a koja rezultira osjećajem srama i/li poniženja pri čemu je moć vrlo čest element na kojem se ono zasniva, pred drugi krug glasanja za predsjedničke izbore, javnost si valja postaviti pitanje koje je propušteno biti postavljeno prošloga ljeta (u moru svekolikih ‘komunikacijskih stručnjaka‘ valjda postoji i koji pravni): je li Kolinda Grabar-Kitarović (nastupala kao) serijska seksualna uznemirivačica?
