Dok se u brojnim gradovima širom regiona reprizirala proslava Nove godine, u večernjim satima tog 1. januara iz Crne Gore stigle su jezive vijesti. Vijesti koje su sledile gotovo cjelokupnu javnost na prostorima bivše zajedničke države, ali i šire, vijesti od kojih ljudi, jednostavno, zanijeme. Na Cetinju se dogodilo masovno ubistvo, do sada najveće u historiji susjedne nam Crne Gore.
Skoro u sekundama je nestalo 12 života, među kojima je i dvoje djece, četiri osobe su teško ranjene, a cetinjski kraj je zavijen u crno. Ubica Aleksandar Aco Martinović je svoj krvavi pir završio činom samoubistva svega nekoliko trenutaka nakon što ga je opkolila policija.
Nakon gotovo niza sličnih zločina od Crne Gore, Srbije, Hrvatske pa do BiH, javnost je još jednom zaprepaštena bezumnim činom koji izaziva različite reakcije, od tuge, bijesa, straha, ljutnje, šoka, nevjerice... ali koji otvara brojna pitanja, među kojima je glavno ono šta se to događa u društvu na Balkanu?
Jer, zna se već kako će se čekati na rezultate detaljne, službene istrage koja bi, eto, trebala otkriti kako se i zašto dogodio zločin nad kojim je zanijemila cjelokupna javnost i šta je to podstaklo Martinovića na takav gnusan čin.
Ali jednako tako se zna da su kuće u svim zemljama regiona pune oružja. Prema dosadašnjim procjenama, građani u regionu imaju devet puta više oružja nego policija i vojska, jer ga čuvaju "za ne daj Bože“. Zna se i da su psihički labilne osobe ni pod čijom kontrolom, zna se da su osuđivani i prijavljivani za nasilje bez ikakve prismotre, da je svjesnost o mentalnoj higijeni na niskom nivou, poznato je i da potoci alkohola u ovim zemljama najbolje "gase žeđ“.
Zna se da institucije gotovo ne rade svoj posao, pa se problemi samo gomilaju. Dosta toga se zna, ali... Kako zapisa ugledna psihologinja Danijela Ostojić nakon masakra na Cetinju: "Jedino rješenje je da se počnemo baviti uzrocima po dužini i širini, ali plašim se da nikome nije stalo“.
