U organizaciji “Mozaik prijateljstva” u Banjoj Luci ovih dana svjedoče teškim sudbinama osoba koje se obraćaju za pomoć da bi dobile barem jedan topli obrok dnevno.
A za pomoć humanim ljudima u ovoj organizaciji obraćaju se najviše starije osobe, penzioneri, a u posljednje vrijeme i pjevači, privatnici, ko god dobije otkaz u firmi ili se u ovom vremenu ne zna i ne može snaći kako bi preživio.
Skromna pomoć
- Trenutno “Mozaik” na dnevnom nivou pravi između 500 i 600 obroka, tokom vikenda, kada vršimo dostavu po kućama, taj broj zna biti veći od 1.100. Prije pandemije imali smo oko 150-200, vikendom do 500, tako da je to sada mnogo veći broj. Među njima su i visokoobrazovani, skoro je jedan magistar čak umro na teritoriji Banje Luke, vrlo mlad, bio je beskućnik, što je strašno - kazao nam je Miroslav Subašić, rukovodilac organizacije ''Mozaik prijateljstva''.
Prema njegovim riječima, problem je što živimo u vremenima kada ljudi ne razumiju druge ljude, kad se plaće političara i nečije penzije ne mogu ni porediti. ''Mozaik prijateljstva'' dobiva skromnu pomoć iz budžeta Grada Banje Luke, što je nedovoljno u odnosu na sve veći broj gladnih ljudi. Bez obzira na teškoće, dobro je što se budi i humanost kod ljudi.
Dobri ljudi
- Dobra stvar te pandemije je što je ipak iznjedrila i puno dobrih ljudi, a pokazala nam je i prave vrijednosti. Za mene su najveći ti mali, a ustvari veliki ljudi. Kad dođe žena s djetetom i donese nam dva hljeba koja je kupila. Maloprije dođe djevojka i donese 10 maraka, neko donese 100, neko dođe da pita da kupi šta nam treba. Mi u posljednje vrijeme moramo osigurati 200-300 hljebova dnevno, oko 1.500 sedmično, za jedan ručak nam treba skoro 500 KM, a Grad za nas izdvaja 8.500 KM godišnje - kazao je Subašić.
Moramo se okrenuti oko sebe i shvatiti da postoje ljudi koji bez pomoći drugog ne mogu dalje.
Miroslav danas dijeli drugima
''Mozaik prijateljstva'' postoji od 2004. godine, a njen osnivač Miroslav Subašić humanitarnim radom se bavi već dvije decenije. Napisao je i knjigu “Bosonogi dječak”, koja je doživjela svoje sedmo izdanje, a u kojoj je opisao svoju životnu dramu. Miroslav je bio najsiromašniji đak u razredu, siromašno dijete koje je odrastalo na ulici, mladić sklon alkoholu koji je nekoliko puta bio u dilemi da izvrši samoubistvo. Vjera u Boga vratila ga je na pravi put, tako da je najsiromašniji dječak danas humanitarac, a nepismeni đak napisao je i knjigu.
