Život piše romane. Možda ovo jest kliše, ali može poslužiti kao uvod u priču o Jasmili Žbanić (46). Dok je čekala vijest o nominaciji za Oscara, saznala je da njezin suprug Damir Ibrahimović, producent filma Quo vadis, Aida?, pozitivan na koronavirus. Između telefonskih poziva ljekarima Jasmila i Damir su začuli željenu vijest: Quo vadis, Aida? je među pet ostvarenja nominiranih za najbolji strani film! Strah i zebnju nadvladala je radost, a potom su se brže-bolje vratili trenutnoj situaciji sa koronavirusom. Sve je kod oboje, jer je i Jasmila bila pozitivna, srećom prošlo bez komplikacija, pa su se njih dvoje jednog aprilskog jutra probudili u Los Angelesu. S prozora je pucao pogled na ocean, sve se činilo kao san. Ali, nije bio.
Jasmila se u tom američkom, kao filmski izrežiranom trenutku, sjetila 1992. godine. Kada je započela njezina i Damirova ljubavna priča. Njih dvoje stanovali su u istoj zgradi na Marindvoru. Znali su se prije rata iz viđenja; Jasmili je Damir izgledao kao pravi džentlmen, koji je uvijek dobro mirisao, a onda je rat stubokom promijenio njihove živote. Umjesto putovanja po svijetu, završili su sjedeći u haustoru. Intenzivno druženje dvoje mladih preraslo je u ljubav, ali i u poslovnu saradnju koja je stvorila najprije videoteku Garaža, kojom su se finansirali prvi Jasmilini projekti, a potom i produkcijsku kuću Deblokada, iz čije su radionice izašli svi njeni filmovi.
“Kad sam s prozora mog stana gledala tada okupiranu Grbavicu vjerovala sam da će jednom biti ponovo dio Sarajeva, kao što sam vjerovala da ću snimati filmove, da ću biti nominirana za Baftu i Oscara. U sve to sam vjerovala, jer sam uvijek imala ljude oko sebe koji su činili čuda i koji su me naučili da su nemoguće stvari moguće. Ja sam imala sreću da živim i radim sa tako inspirativnim, talentovanim ljudima, a sve što sam postigla je naš zajednički uspjeh.”
Reditelj Haris Pašović je važno ime za Jasmilu. Znala je i pratila njegov pozorišni rad još dok je bila u osnovnoj školi. Bila je treći razred srednje škole kad je začula njegov glas na tadašnjem Radiju Zid. Našla je broj telefona radiostanice te ga nazvala u program. “Pitala sam ga da li mogu raditi s njim i rekla mu da ću kada završim srednju studirati režiju. Haris je bio ljubazan i vjerovatno malo začuđen, ali me je poslije mjesec dana nazvao i pozvao da dođem u MESS.”
