„Ja jesam konzervativna, ali nisam nazadna“
Neki njeni zaključci uistinu sažimaju feminističke principe – ona, naprimjer, ne prihvata predaje koje govore o tome da je žena stvorena od rebra muškarca, podsjećajući na ajet o stvaranju muškarca i žene iz jednog nefsa: „O ljudi, bojte se Gospodara svoga Koji vas od jednog čovjeka (min nefsin vahidetin) stvara, a stvorio je od njega i ženu njegovu....“ Osim toga, ona ne prihvata ni princip muške odgovornosti za ženu, argumentujući to ajetom koji kaže da će svaka osoba odgovarati za sebe. Umjesto jednakosti spolova, ona preferira njihovu komplementarnost: „Mi, slobodne savremene žene, vjerujemo da muškarci i žene upotpunjuju jedno drugo, te da i jedni i drugi imaju potrebu da suprotni spol razumije njihovu potpunu egzistenciju", prenosi Preporod.com.
“Nadalje, Aiša Abdurrahman govori o obrazovanju kao glavnom sredstvu ženske emancipacije, naglašavajući da je to sredstvo legitimno u kur'anskom svjetonazoru. Ona poziva na oslobođenje žene u kontekstu slobode izražavanja i stupanja na javnu scenu, no istovremeno se ograđuje od feminizma, a borbu za ženska prava ne vidi posudnicom sa Zapada, nego čisto islamskim konceptom čiji je korijen u kur'anskim garancijama. U jednom intervjuu iz 1961. godine izjavljuje: „Ja jesam konzervativna, ali nisam nazadna. Velika je razlika između konzervativnosti i nazadnosti.“
Pozicija Aiše Abdurrahman u ženskim čitanjima Kur'ana
Jedna od najprogresivnijih oblasti unutar savremenog tefsira jesu ženska čitanja Kur'ana, koja se baziraju prvenstveno na komentarisanju nekoliko ajeta koji se dotiču pitanja superiornosti/podređenosti u odnosu muškarca i žene, poligamije, svjedočenju žene pred sudom i dr. Pri tome, većina autorica proučava isključivo kur'anski tekst, prekidajući na taj način kontinuitet tefsirske prakse koji podrazumijeva konsultiranje, između ostaloga, i poslaničko-ashapske prakse, kao jednog od izvora tefsira. Egipćanka Shuruq Naguib kritikuje ovaj raskid s tefsirskom tradicijom, smatrajući da ona nije (nužno) mizogena, nego je izraz društvenih datosti vremena u kojima je pisana. Stoga, Naguib zahtijeva više od feminističkog tefsira: da oslobodi sam sebe od ograničenosti opozicije, te da bude inkluzivan tražeći dvostruko čitanje (double-reading), koje će podrazumijevati hermeneutiku koja kritikuje i propituje, ali je istovremeno i kreativno inkluzivna u odnosu s tradicijom.
Tefsirska metodologija Aiše Abdurrahman jeste odgovor koji Shuruq Naguib želi vidjeti kada postavlja svoj zahtjev za „dvostrukim čitanjem“. Aišinočitanje Kur'ana je dijalog s tefsirskom tradicijom, budući da ona prilikom komentarisanja svakog ajeta konsultuje mišljenja klasičnih mufessira. Na svakoj stranici Aišinog tefsira su velika imena klasičnog tefsira – konsultujući njih, ona pokazuje svoju erudiciju i u isto vrijeme stiče autoritet. Ona konsultuje tradiciju, ali ne ostaje u njenim okvirima; afirmiše je, ali u isto vrijeme je intelektualno propituje. Njeni tefsirski zaključci su rezultat dugog interpretatorskog napora, a njeno razumijevanje se rađa iz prošlih razumijevanja.
Ona sebe smatra dijelom duge komentatorske tradicije, kada kaže: „Počinjemo od tačke do koje su došli naši prethodnici (...) Ne umanjujemo njihovu važnost, niti potcjenjujemo njihove sposobnosti, nego u njima vidimo trud koji su uložili u vremenu i okolnostima u kojima su živjeli, te dostignućima i načinu života koji su im bili dostupni. Sa saznanjem da nenadmašnost kur'anskog izraza prevazilazi sve čovjekove pokušaje i trud, ponizno izlazim na veličanstveni mejdan i uz dostignuća časnih prethodnika i ja prilažem rezultate do kojih sam došla nakon dugog istraživanja Allahovih riječi i njihove nenadmašnosti.“
Iako tefsir Aiše Abdurrahman nije obojen gendertematikom, dijalog kojeg vodi s tefsirskom tradicijom, s jedne strane, i jednim savremenim tefsirskim pravcem, s druge, jeste nada i princip na čijim temeljima bi mogao počivati neki novi pravac unutar ženskih čitanja Kur'ana.
