Odbio da ode
Nepune dvije godine kasnije, Mikulić je umro u opkoljenom Sarajevu, odbijajući sve ponude da napusti glavni grad BiH.
Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.
"Obraćam Vam se povodom spoljne i unutrašnje agresije na domovinu nas Bosanaca i Hercegovaca, međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu", napisao je Mikulić Samaranchu, još jednom potvrđujući svoje, prije svega, istinske ljudske, a onda i patriotske vrijednosti.
Agresija je, pisao je Mikulić, stravično brutalna.
"Ubijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najvećim dijelom starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijetećih opasnosti. Uništavaju se privatna, društvena i državna imovina, spomenici naše prošlosti, kulturna dobra, škole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeća i infrastruktura. Blokiraju se i izlažu opasnostima čak i ustanove za retardiranu i slijepu djecu... Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi. Prijete glad i epidemije", naglasio je Mikulić.
Između ostalog, napisao je i da "rješenje za krizu mogu naći samo građani i narodi Bosne i Hercegovine".
"Oni nisu bili, niti su sada u međusobnoj svađi", istakao je Mikulić.
Mikulić je rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine. Mikulić je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom, otišao u partizane još kao dječak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik.
Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio istaknuti član Saveza komunista Jugoslavije.
„U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojim“, zapisat će u sarajevskim „Danima“ Hrvoje Ištuk, nekadašnji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.
Mikulić je bio veliki čovjek i na vrhuncu moći.
Svjedoči to i njegova uloga u borbi za nacinalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem će 90-tih biti vraćeno i njegovo nacionalno ime.
Neuništvi bh političari
Uz Džemala Bijedića, neka zapamte i nove generacije Bošnjaka, Mikulić će odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom procesu.
Hrvoje Ištuk o tome ovako piše:
„Pod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovništva u Jugoslaviji, grupa bivših ali neuništivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajalište koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripraviti“, navodi Ištuk.
Mikulić je bio spreman i odlučan, kako piše Radio Sarajevo.ba.
„Tokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom "M". Kad se došlo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: "Čujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objašnjavate nešto što odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite računa, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovine", naglasio je Ištuk.
