Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, iako u evropskim diplomatskim krugovima slovi za umjerenog političara, ustvari je desni populista koji poput Kolinde Grabar Kitarović punim glasom pjeva Herceg Bosno srce ponosno i slijedi Tuđmanov san s pečatom UZP-a.
Kontinuitet hrvatskog političkog pritiska na svjetske zvaničnike i institucije i lobiranja da im se ispune ciljevi u Bosni i Hercegovini traje već godinama. Najisturenije lice tog pritiska u javnosti bila je bivša predsjednica susjedne zemlje. Ali, ona je to radila javno, koliko su nam štete tek nanijeli oni koji djeluju bez prisustva javnosti.
Aktivnosti vanjskog neprijateljstva lako se svode na minoran uspjeh ako država ima unutrašnju snagu. A Bosna i Hercegovina ima problem što te unutrašnje snage skoro da i nema.
Dragan Čović produžena je ruka Plenkovića i hrvatskog HDZ-a, Milorad Dodik okrenut je nekim svojim ciljevima.
Bošnjačka politika, koja se u javnosti percipira kao jedina koja Bosnu i Hercegovinu želi kao suverenu i nezavisnu državu, izgubila se u minornim i mahalskim ratovima za fotelju više.
Oličenje te bošnjačke politike je korupcija, kriminal i loš sistem, kojem ne treba vanjski neprijatelj da bi mu se mogao pretpostaviti skorašnji krah. Tu politiku predvodi Stranka demokratske akcije, ona stranka koja politički put iznova, već dvije i po decenije trasira na priči o odbrani države.
Parodije li, ta ista SDA predvođena Bakirom Izetbegovićem danas je najopasnija unutrašnja prijetnja državi Bosni i Hercegovini. Takva SDA i nema neku opciju da zemlju zaštiti od bilo čijih nasrtaja.
Odlučivanje o ključnim pitanjima Bakir Izetbegović prepustio je onima koji ovu državu doživljavaju kao “nužno zlo”, ali i kao priliku za ostvarenje velikohrvatskih i velikosrpskih snova.
Dok lider SDA s trezorskom ratnom prošlošću propituje sve svoje političke suparnike gdje su bili u ratu, hrvatski političari bez ratne prošlosti, mirno djeluju na realizaciji ciljeva u Bosni i Hercegovini.
Ti hrvatski političari kredibilni su sagovornici evropskih i svjetskih institucija. Bakir Izetbegović i njegova politička elita odavno su zaboravili kako izgledaju Pariz, London, Berlin, Washington.
A bez tih centara Bosna i Hercegovina je ugrožena, možda i više nego s početka 90-ih. S druge strane SDA je političke odluke na državnom nivou prepustila HDZ-u i SNSD-u. Onima koji bi najradije da proglase razlaz s Bosnom i Hercegovinu, sa ili bez referenduma.
Ta i takva SDA, koja se bavi erdoganizacijom političke scene prostora na kojem žive Bošnjaci karakteristična je po nezrelosti ili pak ne znanju Bakira Izetbegovića i kruga ljudi u vrhu SDA ogleda se i u kadrovskoj politici ove stranke. Umjesto mlađih, pismenih i poštenih, Izetbegović na važne pozicije postavlja političke figure iz vremena vladavine svog oca. Tako nam je šefica diplomatije Bisera Turković, koja na ivici demencije ispali onu “nema MAP-a bez referenduma”.
Ti i takvi kadrovi Izetbegovića i SDA nemaju prohodnosti u svijetu, osim možda u Ankari ili Kairu.
A Bosna i Hercegovina ima sposobnih, pismenih i mladih ljudi, koji bi bili reprezentni nosioci funkcija i kredibilni zastupnici interesa države. Ali, dok kadrira Izetbegović, mlada i obrazovana Alma Zadić imat će poziciju u Vladi Austrije i živjeti daleko od Bosne i Hercegovine.
I dok mladi odlaze u svijet da bi bili uspješni, dok nam susjedi i komšije spremaju paklen plan, Izetbegović i njegovi hodajući politički dronovi vode računa kako pod svoju kontrolu staviti kantonalne sehare i trezore.
Čini se da su Izetbegović&Co uvijek spremni za unutrašnju borbu, za borbu protiv lažnih neprijatelja naroda. Istovremeno, za očuvanje Bosne i Hercegovine niti imaju snage niti znanja, a u posljednje vrijeme po kuloarima se sve više šapuće da Izetbegoviću i SDA možda i nije u interesu očuvanje BiH u njenih historijskim granicama.
Stoga bi možda i najbolje bilo da Bakir Izetbegović ode s političke scene. Da putem odlaska nastave SDA i neke druge političke partije. A da na scenu dođu bosanskohercegovačka djeca, nenaučena na nepotizam, alergična na korupciju, a koja su spremna za državu dati sve što imaju.
Takva djeca, bi se puno brže i puno lakše povezala s centrima moći koji žele pomoći BiH. Naročito zapadnim centrima moći. Jer za razliku od većine onih koje kadrira SDA ta djeca znaju jezike, sposobnija su, pametnija i ono najvažnije, ne žele politiku .
Za te promjene nemamo puno vremena niti geopolitičke vode idu na naš mlin.
U suprotnom, loše nam se piše.
