Kuća Lejle Samardžić nalazi se na putu između centra grada i migrantskog kampa u Bihaću.
“Na stotine njih svakodnevno prolazi tuda i uvijek se jave, uvijek neki od njih pozdravi, nasmiješi se, pita kako smo, kako je pas. Tako je počela komunikacija. Vidim da su to ljudi kao i svi ostali”, kaže Samardžić za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Uz fotografije sugrađana, prirode i njenog psa koji je prati u šetnjama, na njenom Twitterprofilu je s vremenom bilo sve više fotografija migranata. Serijal je dobio svoje ime, pratioce i počeo da mijenja mišljenje o migrantima i izbjeglicama u Bihaću.
“Kada je počela migrantska kriza kod nas, ili ono što ja nazivam ‘Vrijeme migracija’, smatrala sam da moram uraditi nešto za sebe, zbog sebe, dokument jednog vremena. Onda sam shvatila da to možda moram uraditi više zbog ostalih jer mi užasno smetaju predrasude i generalizacije, stigmatizacija ovih ljudi”, kaže Samardžić, koja se fotografijom iz hobija bavi već 15 godina, otkako je na poklon dobila digitalni fotoaparat.
Ističe da su se stanovnici Bihaća u početku, po dolasku migranata, “trudili, organizovali, prikupljali pomoć i izlazili u susret”, ali da su “s vremenom počeli zaboravljati da su ovo prije svega ljudi pa tek onda migranti, koji su krenuli u neizvjesnost, na opasan put, na putu ka boljem životu”.
“Zbog različitih priča u javnosti, htjela sam, ustvari, prikazati drugu stranu – da ne perutaju i roštiljaju naše patke na ulici, nego da ih hrane, da ne smrde zato što to žele, da higijenu održavaju perući se u Uni po različitim vremenskim uslovima”, kaže Samardžić.
Ona dodaje kako je poštovanje obostrano i da migranti to prepoznaju.
“Kao i kod nas, i kod njih ima različitih ljudi, kulturnih, nekulturnih, obrazovanih, neobrazovanih. Neki su dobri, neki su mračni tipovi. Neki su komunikativni, a neki povučeni. Neki prelaze kada je crveno, a neki kada je zeleno svjetlo. Nema generalizacije”, naglašava Samardžić.
Na njenim fotografijama, koje je izlagala na samostalnim i zajedničkim izložbama, najčešće su sugrađani, Una i priroda oko rijeke, te životinje. Migranti koje susreće rado pristaju na fotografisanje.
“Više je njih pitalo mene da ja njih fotkam, da im pošaljem fotografije na Instagram. Većina fotografija je nastala na ulici, spontano, kao trenutak. Nailazila sam na respekt i ljubaznost s njihove strane. Samo su dvojica kulturno rekla da ih ne slikam i to sam ispoštovala”, kaže Samardžić.
Jedan od načina na koje ona s migrantima često počinje razgovor jeste pitanje o čemu pjevaju.
“Najčešće ih pitam odakle su, o čemu govore pjesme koje pjevaju trenutno, šta im je san, šta im najviše nedostaje iz zemlje iz koje dolaze, o vremenu, da li im nešto treba, o pokušajima prelaska u Hrvatsku… Pitaju me za psa. Neki se žele slikati s tim psom. To su najčešće kratki razgovori”, kaže Samardžić.
Lejli je jedan od migranata iz Pakistana pričao kako je od prijatelja iz BiH dobio na poklon fotoaparat i da mu je fotografija također hobi.
“Sa sobom je nosio fotoaparat. Nisam znala je li turist, migrant ili novinar. On je meni prišao”, kaže Samardžić i dodaje kako migranti često pričaju o svom teškom putu do BiH.
“Pričao mi je kako je, bježeći od turske vojske, na Araratu vidio bijelog vuka i bijelu lisicu”, kaže Samardžić.
Neki od migranata joj se javljaju kada vide njene fotografije. Jedan od njih, Pakistanac, javio joj se da je stigao u Španiju nakon mjesec i po putovanja od Bihaća.
“S njim se nisam ni srela ovdje, on je vidio fotografije i javio se”, kaže Samardžić.
Njene priče o migrantima i fotografije možete pratiti putem Twitter profila @Mrs_Lenka_Sam.
