Prvog ovogodišnjeg snježnog jutra u Velikoj Kladuši, posjetili smo Kamp u Trnovima i razgovarali sa izbjeglicama o trenutnim uslovima u kojima se nalaze.
Zatekli smo improvizirane šatore od najlona, blatnjave površine i promrzle izbjelice koji su nas, bez obzira na težinu situacije u kojoj se nalaze, dočekali toplim osmijehom. S obzirom da nemaju krov nad glavom, rekli su da im je hladnoća najveći problem. Dok je bio period suhog vremena, mogli su nakupiti granje za potpalu ognjišta, ali kako je pao snijeg postalo je teško zapaliti i najmanju vatru kako bi se ogrijali.
Površina na kojoj spavaju je ustvari hladno i mokro tlo, a deke i topla odjeća nisu dovoljni da bi se mogli ugrijati.
Izbjeglice sa kojima smo razgovarali istaknuli su da, osim što trpe veliku studen, trpe i nerazumijevanje stanovništva. Okruženi psima lutalicama, nerijetki su trenuci da se i sami osjećaju upravo tako, jer kako kažu, ponekad i psi dobivaju bolji tretman. Naglasili su da su i oni ipak samo ljudi, te da ovdje nisu svojom voljom. Dok su živjeli u svojim zemljama, i oni su bili korisni članovi društva, ali ratna dejstva i teške životne okolnosti natjerali su ih da krenu za boljim sutra. Žao im je što zbog pojedinaca koji prave probleme u našem gradu i našem stanovništvu i oni bivaju deklarisani kao loši ljudi. Ne krive nikoga za svoje trenutno stanje, ali ga uspoređuju sa nogometnom utakmicom, u kojoj su oni lopta, a međunarodne i domaće institucije igrači koji problem izbjeglica samo prebacuju jedni drugima.
Jedno je evidentno, ovi ljudi ne mogu još dugo izdržati ovakve uslove, a pronaći toplo sklonište za njih je sada prioritet. Shodno tome, razgovarali smo sa Borisom Horvatom, vlasnikom objekta „Miral“, u koji su nedavno smješteni migranti koji su maknuti sa državne granice. Horvat ističe da je stanje po ovom pitanju nepromijenjeno, a neizvjesnost i dalje visi u zraku. Kada će doći kraj njihovoj agoniji, kada će dobiti krov nad glavom i toplo skloniše, šta će sa njima biti kada zima postane još jača, samo su neka od pitanja koja svakodnevno sebi postavljaju.
A pitamo se i mi, šta će im donijeti novo jutro? S jedne strane improvizirano šatorsko naselje, s duge strane hladna rijeka koja neumorno teče. Bili su i oni neumorni, ali koliko je snage još ostalo u njima? Da li će rijeka sa sobom odnijeti i posljednji tračak nade za boljim sutra koji svi toliko željno iščekuju?
