'U Bosni smo dočekani kao ljudi, posebno sada tokom ramazanskog posta, svako veče nam neko iz grada donosi iftare', kaže jedan migrant.
Sa ruksakom na leđima, u laganoj obući za trčanje, Abdullah iz Sirije se iz pravca Sarajeva sprema za nastavak svog putovanja prema zemljama Evropske unije.
Za razliku od očekivane stereotipne slike izbjeglice i osobe u potrebi, Abdullah na ruci ima sportski sat sa navigacionim sistemom i pametni telefon, što kod lokalnog stanovništva često izaziva dozu odbojnosti.
„Ovo nisu prave izbjeglice, ovo su ekonomski migranti, imaju bolje mobitele od nas, mogu da plate i smještaj, dobro im je bilo i u Turskoj ... i mi bismo malo u Evropu“, govori Kemal iz Sarajeva.
Abdullah kaže da je došao sa juga Bosne i Hercegovine i da je bio u centru Salakovac, ali da se ne planira zadržavati na putu do ciljane destinacije u Holandiji, sumnjičav zbog radoznalosti, nije htio ulaziti u detalje.
Stotinu kilometara južnije u izbjegličkom kampu Salakovac nadomak Mostara boravi više od 150 migranata i izbjeglica sa Bliskog istoka. Činjenično stanje govori da je ovdje riječ o specifičnom valu unesrećenih ljudi koji su se nakon zadržavanja u primarnoj zemlji prebjega odlučili uputiti ka Zapadnoj Evropi.
Ibrahim iz Afganistana kaže da je u Turskoj boravio dvije godine, uprkos blagostanju i mogućnosti da živi od svog rada zaključio je da bi mogao ostvariti više u Francuskoj gdje je i krenuo.
„Idem u Francusku kod rođaka, on se tamo dobro snašao, ako ne budem mogao ostati idem dalje, samo ne nazad u Afganistan. U Bosni smo dočekani kao ljudi, stvarno nas tretiraju kao goste, posebno sada tokom ramazanskog posta, svako veče nam neko iz grada donosi iftare“.
'Neko donosi iftare'
Vlasnik mostarskog restorana „Dva fenjera“ Esmir Živojević od početka Ramazana priprema 22 iftarska obroka za postače i naizmjenično sa prijateljem Suadom Kovačom hranu nosi do kapije izbjegličkog centra Salakovac.
„Ja znam šta znači nemati i biti u potrebi, i ovo radim iz lične pobude i nemam praksu da obznanjujem jer je ipak ovo djelo koje je ljepše ako se uradi u tajnosti“, kaže Živojević.
Skromno, riječima minimizirajući svoj udio, Živojević je jedan od najvećih donatora mostarskog humanitarnog udruženja „Zajedno za naš grad“, koje čitave godine sprovodi akcije podrške socijalno ugroženih sugrađana.
Inicijativa podrške migrantima i izbjeglicama potekla je od ovih mostarskih humanitaraca koji su se od prvog pristiglog konvoja u kamp Salakovac stavili na raspolaganje. Ali tromost administracije i proceduralna agonija često i najbolju namjeru može staviti na čekanje.
„Zbog administracije i procedura mi često ne možemo ni saznati šta je tim ljudima potrebno, zvanični odgovor je da 'imaju sve', ali to je daleko od istine. Dešavalo se da ljudi u najboljoj namjeri odu do centra kako bi se raspitali šta tim nesretnim ljudima treba, ali da osim radnika osiguranja nema nikog od uposlenika... Iz trećeg-četvrtog pokušaja možemo saznati šta im možemo odnijeti. Mi smo uvijek na raspolaganju, skromno djelujemo, ali sve što radimo, činimo od srca“, kaže Nermin Mehić, osnivač udruženja.
U duhu dobrodošlice i prijateljstva, udruženje iz Mostara je prošlog vikenda u kafiću preko puta kampa organizovalo gledanje fudbalskog meča finala Lige Prvaka na velikom platnu.
„Pod uslovom da imamo ograničen pristup ovim ljudima, to je bilo najmanje što smo mogli učiniti... okupilo se preko 50 ljudi a mi smo uz pomoć naših donatora platili kafe i sokove, čak smo i to veče poveli četvoricu momaka koji se zbog neradnog dana nisu mogli registrovati, i privatno ih smjestili“, kaže Ibro Puce, predsjednik udruženja Zajedno za naš grad.
Iz udruženja sugerišu da se osigura referent koji bi mogao raditi na koordinaciji potreba izbjeglica i dobrim namjerama lokalnog stanovništva, jer po svemu sudeći, veći je broj onih koji smatraju da tim ljudima potrebna pomoć od onih koji ih površno gledaju tražeći opravdanje za netrpeljivost.
Zajednička osobina
„Nisam dugo ovdje ali kažem, i da nešto krene po zlu sa nastavkom puta kao Francuskoj, ne bih se bunio da ostanem u ovom dijelu Evrope, konkretno u Bosni i Hercegovini, mislim da imamo nešto zajedničko za ljudima ovdje“, poručuje Ibrahim, privremeni stanovnik centra u Salakovcu.
Upravo Živojević je spomenuo kako je prije 25 godina veliki procenat stanovništva sa prostora BiH, uključujući i njega, bio primoran na bijeg, što je bez sumnje tačka preklapanja sudbina izbjeglica i stanovnika ovih prostora.
„Mi kao da smo zaboravili šta je ovdje bilo, i kako je nama svaka pomoć bila od ogromnog značaja, i ja sam protjeran iz svog grada, iz svoje kuće, bio u šumi gladan i žedan. A evo sada hvala Bogu, mogu biti ona druga strana... koja može pomoći“, poručuje Esmir Živojević.
