Slike kofera i autobusa punih mladih ljudi koji u ruci drže jednosmjerne karte odavno su postale svakodnevnica. Jedni odlaze, a drugi razmišljaju o odlasku.
„Nadam se odlasku jer ne vidim nikakvu svijetlu tačku više ovdje. Nema to više diplome ne vrijede nego veze.“
„Idu zato što sistem ne valja, zato što nema sistema. Postoji država u formi, ali nje u suštini nema. Mladi ljudi su prisiljeni da bježe.“
Da je stanje već odavno alarmantno, upozoravaju i u Vijeću mladih Unsko-sanskog kantona. Kažu, bolje plate i uslovi rada nisu jedini razlog za odlazak. Među presudnim faktorima su korupcija, politička podobnost, kao i loše poslovno okruženje.
„Uposlenici koji rade preko 10 godina u javnim ustanovama, preduzećima, u organima lokalne samouprave imaju priliku da se prebacuju s jednog radnog mjesta na drugo po nekim svojim željama, preferencijama. Moramo da dopremo do ljudi koji odlučuju o našim sudbinama na način da shvate da trenutno mogu da uhvate posljednji voz“, poručuje Enis Čelebić, predsjednik Vijeća mladih USK-a. Međutim, voz koji ide put zemalja Evropske unije teško je zaustaviti. Odlazak je posebno izražen u školama, a u prilog tome ide i činjenica da je od septembra pa do kraja decembra školske klupe u Unsko-sanskom kantonu napustilo više od 200 učenika osnovnih škola.
„Bilježimo pad broja učenika u školama i na kraju prvog polugodišta. Nažalost, taj trend se iz godine u godinu ponavlja, a broj učenika se drastično smanjio unazad 15-ak godina“, ističe direktor Pedagoškog zavoda USK-a Haris Smajić.
Žalosno je što odlazak ljudi iz zemlje ne brine one koje bi najviše trebao brinuti – političare. Dok su oni okupirani čuvanjem fotelja, u Bosni i Hercegovini ostaju oni koji trenutno čekaju vizu i sve manji broj optimista.
