Tridesetogodišnji Emir Hastor, ljubav prema trčanju otkrio je tek prije devet godina. Iz treninga u trening ona je samo rasla. Vrlo brzo stigli su i rezultati. Već ima oko dvije stotine priznanja, postolja i medalja.
“Trostruki uzastopni sam prvak BiH u maratonu, jednom sam bio prvak BiH u polumaratonu, jednom na 10 hiljada metara na stati, što su zaista, mogu reći, veliki rezultati, posebno za mene jer sam krenuo, hajd da kažem od nule u ovom svijetu trčanja, tako sam predstavljao svoj Klub, Grad, Kanton na najbolji mogući način. Prije svega još bih izdvojio tu normu za Berlinski maraton prošle godine, na kojem sam ostvario i normu za Berlinski maraton i ove godine, gdje ću se naći među 50 hiljada trkača na 50. jubilarnom Berlinskom maratonu krajem septembra”, rekao je on.
Najvažniji poziv do sada ipak, bio je iz Francuske. Desilo se to prije dva mjeseca. Organizacioni odbor Olimpijskih igara u Parizu, pozvao ga je da rame uz rame trči ulicama ovog grada s 20 hiljada maratonaca iz cijelog svijeta.
“Moram reći da svi sportisti za mene nisu sportisti ako ne sanjaju o najvećim takmičenjima, posebno Olimpijskim igrama i za mene je to nešto zaista posebno, kada sam tek dobio poziv nisam mogao da vjerujem da se to događa. Zbog svih obaveza koje sam imao u Klubu i oko organizacije međunarodne trke prijateljstva, neke stvari sam za Pariz usput riješio ali psihički nisam nikako mislio na Pariz, tek poslije trke koja se održala prošlu subotu imam nenormalnu tremu pred odlazak sam u Pariz”, istakao je Hastor.
A da prevaziđe tremu, i da najbolje od sebe u najvažnijim trenucima njegove karije, pomažu i sugrađani. Goraždani se organizuju da, što avionima, što automobilima, u privatnim aranžmanima, budu u subotu, na dan trke u publici, te budnim okom isprate ovog talentovanog momka. Ali Emir svijetu nije nepoznat. Od trčanja nije odustao ni u izolaciji tokom pandemije Covida. Balkon dužine osam metara, može poslužiti i za maraton. Evo i kako:
“Pošto sam preko dana obavljaju volontersku funkciju u Volonterskom servisu, izlazili smo našim sugrađanima kojima je bilo ograničeno kretanje u pomoć, išli smo im po namirnice i lijekove, policijski sat je bio od 18 sati, mi smo negdje radili do 17 i 30, dođete kući i jednostavno, izađete na balkon, krenete pet kilometara da istrčite, ali onda to krene na deset, pa hajde još malo i na kraju završio je taj polumaraton i zaista sam ponosan što sam mnoge ljude nasmijao u čitavom svijetu tim mojim doprinosom”, prisjetio se.
Pitali smo ga koliko je trajalo to istrčavanje po balkonu?
“Ja mislim sat vremena i 36 minuta koliko se sjećam i da sam napravio 2817 ponavljanja na balkonu dužine osam metara”.
Kako je i sam rekao, o ovom poduhvatu, pisali su svjetski mediji. A i humanitarni rad Emiru nije stran. Svojevremeno je trčao kako bi prikupio novac za pomoć građanima Gaze. Tako to, kaže, rade ljudi rođeni u herojskom gradu, kao što je Goražde. Trudom i radom Emir danas ostvaruje svoje snove, što je i njegova poruka onima koji još traže svoje mjesto pod sportskim suncem.
“Moraju vjerovati u sebe, bez obzira koliko je teško, moraju vjerovati u sebe i nikad ne treba odustajati. Svi mi imamo tih mračnih dana kada bi odustali od svega ali ako imate cilj i disciplinu koja vas vodi tom cilju sigurno ćete uspjeti”, rekao nam je.
Do polaska u Pariz, psihički odmor, kaže, legano trčanje na mjestu na kojem to i najviše voli da radi. Pored rijeke Drine. Već 10. augusta to će činiti u gradu na Seni. Bar na pola sata.
