Naime, ova mlada porodilja došla je na svoj termin u bolnicu u Šapcu i očekivala da će sve teći po planu. Međutim, scenario koji joj je priređen nije mogla da sanja ni u najgorim košmarima. Sada, umjesto da joj teku suze radosnice kada pomisli na rođendan svoje kćerke Višnje, teku suze bola i patnje.
Kako je objasnila, ovo nije bio prvi put da se porađa, te je znala kako izgleda cijela procedura, a čak je bila svjesna da postoji mogućnost da se nešto iskomplikuje. Međutim, nije mogla ni da sumnja da svoje novorođenče neće vidjeti 15 dana i da će se svaku noć pitati da li je dijete uopšte živo. Sve je počelo 6. oktobra oko 9 sati ujutru kada je u bolnicu u Šapcu stigla zbog kontrakcija, a porođaj u toku kojeg je pretrpjela nesnosne bolove, gubitak svijesti i najveći šok u životu trajao je više od 8 sati.
Na prvi pregled sam otišla u Dom zdravlja u Šapcu, ali da bih bila sigurnija htjela sam da imam svog privatnog ljekara, pa sam otišla kod doktora Milorada Mićića, koji mi je vodio i prvu trudnoću. Sve je prolazilo u najboljem redu do dana kada sam ujutru dobila bolove, tada je počeo horor. Ujutru u pola 9 počeli su bolovi, ja sam stigla u bolnicu u Šapcu, a doktor Mićić je rekao da se spremim i polako smo krenuli u salu za porođaje. Čim sam legla on je uključio indukciju. U pola dva sam već bila otvorena 8-9 prstiju, pokušavala sam da se porodim, ali jednostavno nije išlo.
Doktor mi je konstantno ponavljao da se napinjem i sarađujem, ali prosto nisam mogla više od toga. Oko nekih 15 do 2 Mićić mi je rekao da će doći njegov mlađi kolega koji će malo da pripomogne kako bismo obavili porođaj što prije, jer je njegovo radno vrijeme do 2 sata. Pokušavali su, gurali mi stomak, ali beba nije izlazila. Bilo je veoma strašno jer sam osjećala bebine udare nogicama u želudcu. Nisam sišla sa kreveta, a bolovi su bili nenormalni. Na sve to doktor Mićić meni kaže da ja neću da sarađujem i dodaje da ćemo da probamo još jednom, pa ako ne ide, on ide kući i ostavlja me. Ja ga na to pitam šta da radim ako krene porođaj, a on mi hladno odgovori da su tu babice i sestre i da će me već neko poroditi. Pokušavali smo nekih 10 minuta, on je bukvalno ležao na meni, ali i dalje se ništa nije dešavalo i na kraju je stvarno otišao – počinje Milica svoju priču.
Ljekar odbio carski rez
Iako je sam početak porođaja već ukazivao da nešto nije u redu, majku je dodatno uplašilo odsustvo doktora kojem je vjerovala i zelena tečnost kada joj je pukao vodenjak. Molila je Milorada da se vrati u salu, a drugi pokušaj porađanja trudnice započeo je kroz šalu. Međutim, Milici ni u jednom trenutku nije bilo do smijeha. Kako objašnjava, predložila je ljekaru da ide na carski rez, ali je on ovu mogućnost odmah odbio govoreći joj da su moguće posljedice ovakve vrste porođaja veoma opasne.
Nije mi bilo bitno šta će biti sa mnom, samo da mi se dijete rodi živo – prisjeća se Šapčanka svojih misli.
Kako navodi, doktor je nastavio da forsira prirodan porođaj i nakon nekog vremena ni njemu više nije bilo do šale. Promijenio je boju i ton glasa, te je Milici ovo iskustvo postalo još traumatičnije.
“Da li ste vi nekada vidjeli da su se doktor ili babica porodili umjesto trudnice?”, ovim riječima Mićić je započeo “bodrenje” uplašene porodilje, a kada je vidio da nakon 7 sati beba još uvijek ne izlazi, prema Miličinim riječima i sam se pomalo uspaničio.
Bilo je već 5 sati i doktor je shvatio da nešto nije u redu i da dijete neće izaći. Tada se već uplašio, počeo da viče na mene i šetka se po hodnicima hvatajući se za glavu. Samo 15 minuta kasnije, svi doktori i babice bili su na meni, nisam mogla da dišem. Njih dvije su se bukvalno popele na mene i gurale mi šakama stomak, dok su mi držale savijenu glavu, a svi ostali su stajali oko kreveta. Tresla sam se, nisam mogla da dišem niti kažem da mi je loše. U jednom momentu osjetila sam da doktor Mićić doslovno čupa bebu iz mene i u tom momentu paniči još više i govori: “Da mi je i da joj polomim ključnu kost, samo da isčupam bebu”. Nakon toga svi su legli na mene i malo kasnije samo sam osjetila kako je iskliznula, to je bilo ogromno olakšanje – prepričava Milica.
Prvi crveni alarm za ovu majku bila je nevjerovatna tišina u porođajnoj sali. Nema plača, a nema ni reakcije doktora. Samo muk koji je Milicu natjerao da pomisli da novorođenče nije živo.
Beba je bila modra
Beba je bila u poprečnom položaju i on nije imao za šta da je uhvati, a pupčana vrpca joj bila dva puta obmotana oko vrata. Kada sam vidjela svoje dijete prvi put nije mi bilo dobro. Bila je modra, ljubičasta i plava i nije disala. Samo sam ih pitala sa pola snage da li mi je kćerka živa, ali odgovor nisam dobila. Poslije nekoliko sekundi čuli smo oskudni plač djeteta, ali od šoka nisam bila sigurna da li je to stvarnost ili moja mašta. Opet sam ga pitala da li je dijete živo, nakon čega me je opsovao i rekao: “Zar ne čuješ da plače?”. Oni su je samo okupali i odnijeli, dijete mi nisu ni pokazali – nastavlja Milica.
Priča o “porođaju iz horora” brzo se proširila bolnicom, a kako je rekla drugi doktori su već uveliko saznali da je doktor Mićić dopustio da se dijete teško više od 5,5 kila rodi prirodnim putem, zbog čega su ga i pitali na hodniku zašto je donio takvu odluku, ali odgovora nije bilo. Poslije samo pola sata od mučnog porođaja, Milica doživljava novi šok. Doktorica joj na hodniku saopštava da mora da potpiše papir jer njeno dijete hitno mora da bude prebačeno u Tiršovu zbog porođajnog šoka i prevelike kilaže.
Uveče kada su me prebacili u sobu pokušavala sam da saznam bilo kakvu informaciju o mom djetetu, ali niko nije ništa znao da mi kaže. Babica koja je otpratila moju bebu u Beograd vratila se kasno uveče, ali ni ona nije znala da mi kaže kakvo je stanje. Umjesto toga, dala mi je broj telefona na koji treba da zovem za informacije, ali tek sutradan. To veče nisam oka sklopila, samo sam plakala. Doktorica mi je ujutru rekla da je beba u veoma teškom stanju, ali normalno funkcioniše. Međutim saopštava mi informaciju koja me dodatno pogađa, a to je da beba ima povredu ruke. U tom momentu nije mi bilo dobro. Tada nisu znali šta je tačno, samo su rekli da dijete nema funkciju u ruci – dodaje Višnjina majka.
Na sljedećem susretu doktor Mićić Milici se obratio umilnim glasom, rekavši da će djetetova povreda da prođe i da to nije ništa, dok se majka borila sama sa sobom da suzdrži emocije koje su navirale. U narednih nekoliko dana Milica je jedino imala informaciju da joj je dijete “stabilno”, ali ne i detalje. Kasnije saznaje da je prva dijagnoza “povreda pleksusa”, kao i da su bebini mišići veoma istegnuti zbog čupanja novorođenčeta na porođaju. Nakon svih zdravstvenih problema koji su je zadesili, Milica je konačno imala snage da posjeti svoje dijete koje nije vidjela od porođaja.
Ja to ne mogu riječima da opišem. Poturili su joj pelene kod glavice, flašica sa mlijekom curi po njoj… Cijela je bila mokra, a rukica savijena. Prvi put kad sam je uzela u ruke to je bilo strašno. Imala je braunile po rukama, nogama, glavi… Povrijeđena rukica bila je zalijepljena nekim flasterima. Bila je bosa, samo u pelenama i bodiju – priča Milica kroz jecaje.
“Kroz glavu mi je prolazilo da će se vratiti živa”
Višnji je dijagnostifikovana teška pareza za koju je potrebno mnogo vremena i upornosti da bi se oporavila. Prepisane su joj vježbe kod kuće već od treće sedmice života, a Milica se svakog momenta plašila da dodatno ne povrijedi svoju kćerkicu jer je kako kaže, svaki dio njenog tijela bio nježan i krhak.
Vježbamo i dan danas, iako je prošlo već četiri mjeseca. Lijeva strana lica joj je spuštena, jedva je vidjela na lijevo oko zbog oštećenja nerva koji je bio priklješten u stomaku, međutim to može da se povuče od terapija. I ne samo lice, već joj je i grudni koš manji sa lijeve strane. Rukicu iz ramena pomalo pomjera, ali šaka je i dalje bez funkcije – priča Milica dodirujući nježnu ruku svoje mlađe kćerke.
O Višnjinoj budućnosti niko od ljekara ne može da priča sa sigurnošću. Mogu samo da se nadaju najboljem ali većina njih Milici kaže da je u božijim rukama, jer sve zavisi od bebinog organizma. Međutim, porodica ne odustaje i obećava da će istrajati u želji da njihov najmlađi član ima isti život kao i svako drugo dijete. Čak 15 dana zaredom idu za Beograd na vježbe, sada su počeli i sa terapijama u Banji Koviljači, a jedina stvar koja im otežava situaciju je svakodnevno putovanje. Kako kaže majka, za banju nemaju putne troškove, a pokušala je da konkuriše i za sanitet. Međutim, odgovor nikada nije dobila.
Titulu najtežeg momenta u cjelokupnom, malo je reći neprijatnom iskustvu koje je proživjela, Milica ipak daje preplakanim, neprospavanim noćima dok je njena beba bila u Tiršovoj. Bez konkretne dijagnoze, samo je čekala potvrdu da je dijete živo.
Samo mi se po glavi vrtilo da li će se živa vratiti kući. Najviše me je plašilo to što sam ja znala da nije disala kada se rodila, taj šok i dalje ne mogu da prebrodim. Moja sestra ima epilepsiju i znam da se to može dobiti. Meni niko sa sigurnošću ne može da tvrdi da moja Višnja neće dobiti. To je mozak, nikad ne znaš šta te čeka. To iščekivanje kada pozovem doktoricu ne mogu ni sa čim da uporedim, gori osjećaj ne postoji. Srce stane, a želudac zaboli. Nisam bila svjesna ni šta radim, ni gdje sam – priča ona.
“Mama, ja nemam osjećaj da imam sestru”
Iako je dok je Milica bila trudna njena starija kćerka Marija jedva čekala da upozna novog člana porodice, u tih kobnih 15 dana Milica je od nje čula riječi koje nikada neće zaboraviti.
Četiri godine nisam mogla da ostanem u drugom stanju. Marija i ja smo plakale obje kada smo saznale da sam trudna, ona je na svaki ultrazvuk išla sa mnom, svuda sam je vodila i u sve je bila upućena. Ona nije ni znala da sam otišla da se porodim, jer je bila u školici. Nikada se ne razdvajamo i jako smo vezane, pa je tada opet plakala jer nije bila spremna, a kada sam joj rekla da se rodila seka i da je u Beogradu mnogo se uplašila. Pokušavala sam da joj objasnim da je beba dobro i da će biti sa nama, ali me je najviše pogodila jedna njena rečenica: “Mama, ja nemam osjećaj da imam sestru”, tada mi se stvorila knedla u grlu jer nikada nije vidjela svoju sestru, čak ni na slici – priča Milica.
Sada, porodica Mitrić može samo da se nada najboljem ishodu. Višnja je na svijet došla prije samo četiri mjeseca, a zbog jednog trenutka život joj je već otežan. Kako priča majka, nikada neće prestati da vjeruju da će krupne smeđe oči njihove mlađe kćerke život gledati na isti način kao i sva ostala djeca, bez terapija i posljedica, kao što to i zaslužuju.
