I danas je, kažu preživjeli Srebreničani, njihov život jednaka patnja. Žive kako se ko snađe, posla je sve manje, a parola načelnika Općine Srebrenica Mladena Grujičića “Srebrenica – grad za sve narode” je, prema njihovim riječima, sve više daleka od istine.
U gradu koji se u srijedu oprostio od Hatidže Mehmedović, predsjednice Udruženja “Majke Srebrenice”, sreli smo i Vahidina Hadžića, koji je preživio genocid u Srebrenici.
Glad, užas i patnja
U razgovoru sa ekipom Radiosarajevo.ba, Hadžić je detaljno opisao užase, glad, patnje i stradanja kroz koje su Bošnjaci prolazili tog jula 1995. godine.
“Treći dan polaska iz Srebrenice, u mjestu Đulići, zanoćili smo u jednoj kući. Bilo nas je 12, cijelu noć je padala kiša. Ujutro kada smo ustali, vidjeli smo da nas je opkolila Specijalna policija iz Srbije. Zapucali su na nas, ja sam uspio pobjeći, a mog oca i 10 preostalih su uhvatili žive. Ja sam u toj pucnjavi bio ranjen, a njih su negdje oko 8, 8.30 sati pobili na kućnom pragu. Oca su mi zaklali, a preostale ubili, sve sam gledao iz grma u koji sam se zakrio. Kada su sve to završili i otišli, tek predvečer sam izašao iz grmlja i pokupio hranu koja je ostala iza oca i ostalih i nastavio sam dalje put prema Tuzli”, priča Hadžić za Radiosarajevo.ba.
On kaže da se sve to dogodilo 14. jula 1995. godine i da je kroz sat vremena sreo grupu od deset ljudi s kojima je nastavio put prema slobodnoj teritoriji.
“Grupa se iz sata u sat povećavala, a do Tuzle smo išli četiri dana. Do slobodne teritorije nas je došlo oko 130 nas. Na putu do Tuzle imali smo 15 zasjeda, a mnogi su bili ubijeni na tom putu”, dodaje Hadžić.
Posmtrne ostatke oca našao je tek nakon godinu.
“Znao sam gdje je ubijen i sahranio sam ga u Potočarima. Nakon dolaska u Tuzlu prebacio sam se u Živinice i tada su počeli tražiti ljude iz Srebrenice koji znaju za teritorije gdje su se dogodila ubistva. Ja sam se javio i odveo tim Amora Mašovića za nestale do kuće u kojoj su mi ubijen otac i 11 mojih poznanika. Kada smo došli do kućnog praga, tijelo oca mi se već raspalo. Ostale su samo kosti. Sahranio sam ga iste godine”, govori Hadžić, kojem je ubijeno 27 osoba iz uže familije.
Vahidin ima dvoje djece. Radio je u Općini Srebrenica kao vozač, dok nije 2016. godine došlo do promjene vlasti.
“Tada me Mladen Grujičić odmah otjerao s posla. Ja sam prvi Bošnjak koji je ostao bez posla”, dodaje Hadžić.
Kaže da se sada snalazi. Većinom živi od poljoprivrede, ali od toga nema napretka.
“Kiša koja je padala nanijela je mnogo štete ljudima kojisu uzgajali maline i jagode. Teško se danas živi, jer su otkupne cijene pale. Borba je za svaki dan da se preživi”, naglašava Hadžić.
Život u Srebrenici ide dalje, Vahidiin tvrdi da nema problema. Međuljudski odnosi su u gradu u kojem zajedno žive i Bošnjaci i Srbi dobri.
“Ja lično nemam problema. Kada prođem gradom i kada vidim te ljude koji su bili na suprotnoj strani pozdravimo se zdravo za zdravo. I ide svako svojim putem. U gradu sam svaki dan, znamo odigrati i neku fudbalsku utakmicu. Ja neke stvari ne mogu zaboraviti. Ja nisam išao nikoga napasti, već su moje komšije napale moje selo, Potočare. Oni su učinili genocid”, govori Hadžić.
Kaže da i Bošnjaci i Srbi zajedno idu na utakmice i navijaju za Guber, koji se takmiči u Drugoj ligi RS.
“To je moj klub, iz mog grada i radujemo se zajedno svakoj pobjedi. U klubu igraju i Bošnjaci i Srbi, tako je i na tribinama na kojem zajedno navijamo”, dodaje Vahidin.
Mundijal i navijanje za Srbiju i Rusiju
Zanimljivo je bilo tokom proteklog Mundijala u Rusiji. Hadžić kaže da Srbi nikada ne proslavljaju pobjede reprezentacije Bosne i Hercegovine i da skoro svi navijaju za Srbiju. Tako je bilo i za vrijeme Svjetskog prvenstva.
“Svi su se bili pripremili da navijaju za Srbiju, spremili su zastave, željeli su u kolonama proslaviti pobjedu, ali im je to propalo. Srbija je izgubila od Brazila i Švicarske i oba slavlja su im propala. Kasnije su se prebacili navijati za Rusiju, ali ni to nije dugo trajalo, jer su ih izbacili Hrvati, tako da naše komšije nisu imale mnogo sreće na Mundijalu”, naglasio je Vahidin Hadžić, dodajući da je izgubio svaku nadu da će se u Srebrenici bolje i kvalitetnije živjeti.
