Ekipa ovog portala Rešida je posjetila u zatvoru u Bihaću. On tamo služi kaznu u trajanju od dvije godine zbog nekoliko prestupa, između ostalog i napada na ljubavnika svoje tadašnje supruge.
– Pun sam muke, otkad se desila tragedija ne znam ni šta radim ni gdje sam. Najviše sam ga na svijetu volio – kaže Rašid, ogorčen na bezbroj nepravilnosti zbog kojih njegov sin nije bio zaštićen od majke, koja se kasnije pokazala kao njegova krvnica.
Region je zanijemio pred ovim događajem koji se desio 2017. godine. Kjara Rojnić Pašić (32) iz Pule je oko pola devet uvečer s maloljetnicom koja je nedugo prije toga pobjegla iz doma, počinila čedomorstvo.
Dok je Kjarin i Rešidov sin Denis ležao u sobi na krevetu s licem okrenutim ka plafonu, maloljetnica mu je stavila jastuk na lice a Kjara mu je držala noge. Kako je dijete i dalje davalo znake života, Kjara je na kraju sjela na jastuk.
Majka i maloljetnica nakon toga su bacile tijelo djeteta u more. Prvo je lagala da je dijete nestalo, ali je brzo potom priznala šta je uradila. Kasnije je na sudu priznala da je “samo htjela da se riješi dječaka”. Za stravičan čin čedomorstva dobila je 33 godine zatvora.
A Rešid za “100posto.hr” kaže da nikada nije mogao ni da nasluti da bi takva tragedija mogla da se desi.
– Rekao sam svojoj majci da bih volio da sam poginuo prije nego sam Kjaru upoznao. Da sam znao što će napraviti, preokrenuo bih zemlju da joj uzmem dijete – kaže Rešid za portal 100posto.hr.
Novinarima priča da je jako volio Kjaru. Brzo se doselila kod njega iako su se njeni roditelji protivili njihovom braku i insistirali da se ona vrati u Hrvatsku. Ona je, međutim, htjela da ostane.
Kasnije se saznalo da je Kjarina porodica još nekoliko godina prije svega tražila psihijatrijsku pomoć za nju. Njena majka, Rita Rojnić, rekla je da je naslućivala da njena kćerka ima psihičke probleme još dok je bila tinejdžerka, uglavnom zbog učestalog laganja i promiskuitetnog ponašanja.
Ne samo to, Kjara je prošla kroz psihijatrijsko vještačenje 2011. godine i tada je utvrđeno da je zaista bolesna i data joj je preporuka za smještaj u psihijatrijsku ustanovu. Izbjegla je odlazak na liječenje i otišla u Bosnu i Hercegovinu.
– Nije se moglo primijetiti da je bolesna. Ona je tvrdila da nije – govori Rešid, dodajući i da, kada su dobili dete, Kjara je bila brižna prema njemu.
– Bila je lijepa i sposobna. Držao sam je kao kap vode na dlanu, radi nacionalnosti i radi djeteta – priča Rešid, po struci poljoprivredni i šumski radnik. Danonoćno je radio po šumama za svoje dijete.
– Ruke su mi se tresle od motorke, toliko da dok je bio mali nisam ga se usudio držati – kaže. Prošao je svašta kroz život – sa 16 godina bio je u ratu u BiH.
– Svašta sam prošao, ranjen sam dva puta. Dočekivao sam neprijatelje bez puške. Volim Hrvatsku, imponiralo mi je što je ona Hrvatica, zato sam ju posebno pazio – kaže, a onda se Kjara, kaže, posljednjih šest mjeseci prije nego što će on završiti u zatvoru, “pokvarila”. Kaže, bila je sklona skitanju i imala druge muškarce, ali sve joj je opraštao iz ljubavi.
Kada je Denis imao dvije i po godine, Rešid je morao da odsluži zatvorsku kaznu od 2 godine i 8 mjeseci. Ostavio je Kjari 2.500 eura.
– Nisam htio da ostane u BiH dok me nema. Da tu ne skiće okolo. Došao sam u kontakt s njenim djedom Ivom u Puli i zamolio ga da ih primi. Mislio sam, ako već i neće biti kod kuće da dijete ima ko pričuvati. Sjeo sam s njom da porazgovaramo i molio je da odu u Pulu, da naše dijete spasi. Plakao sam i kukao. Rekao sam joj da sve radi, samo nek mi čuva dijete – priča.
Rešid kaže da Kjara nikad nije pokazivala neuobičajene znake agresije prema Denisu.
– Znala ga je ošinuti po guzi, ali nisam znao da ga hoće ubiti. To mi nije bilo na kraj pameti. Žena kod nas ponekad fizički kazni dijete, to je nešto oko čega se ne postavljaju pitanja – kaže.
Ona i Denis su ga i dopratili u zatvor u Bihaću.
– Dječak je krenuo za mnom, vikao je ‘Tata, nemoj me ostaviti’. Da sam tada znao… – kaže nam sa suzom u oku.
Kjara i on su se rastali s poljupcem i zagrljajem. Čuli su se svaki drugi dan. Slala je Rešidu i njegovoj porodici slike djeteta na kojima je dječak izgledao tako srećno da nikakva nesreća nikome nije bila ni na kraj pameti.
Ipak, Rešid se iz zatvora čuo sa Kjarinom mamom, koja je bila zabrinuta zbog Kjare i željela da Denisa uzme kod sebe.
– Bilo mi je žao da ostane bez oca i bez majke. Molio sam Kjaru da naše dijete ima oca i majku. Govorila mi je ‘Dobro je. Nahranjen je, čist. Pitao bih Denisa ‘Jel’ te tuče mama?’ Govorio je ‘tuče’. Mislio sam da nije to nešto toliko ozbiljno iako sam brinuo – kaže Denis, a Kjarina majka Rita kaže medijima da je upozoravala Centar za socijalni rad u Puli da Kjara ne može da se brine ni za sebe, a kamoli za dijete.
Ipak, Kjarin jedini susret sa Centrom za socijalnu zaštitu u Puli bilo je pitanje starateljstva nad Denisom nakon razvoda. Starateljstvo je i dobila, a Rašid samo pismo. Iz zatvora ništa nije mogao da preduzme.
– Centar je Kjari uzeo prvo dijete, trebali su joj uzeti i drugo. Zadnje rješenje koje sam dobio je bilo da su Chiari dodijelili dijete, bez mog potpisa i prisustva. Dobio sam samo iznos alimentacije koju joj moram slati – objašnjava.
– Molio sam da ga stave u dom ili bilo gdje drugo dok se ja vratim iz zatvora i kad i ako budem spreman da mi ga daju da ga odgajam. A vratili su mi ga ovakvog – sašivenog – kaže i vadi potresnu sliku beživotnog tijela Denisa nakon obdukcije. Vadi i još jednu, na kojoj je dječak nasmijan u njegovom zagrljaju. Obe slike uvijek drži u džepu.
Kaže i da mu je Kjara nedjelju dana prije ubistva obećala da će dovesti dijete.
– Prolazili su dani 10., 11., 12… Brojao sam pločice, htio sam se ubiti… Tražio sam tablete za smirenje, sanjao strašne snove… Bio sam jako zabrinut. Denis je stradao 19. maja – prisjeća se.
Stravičnu vijest javila mu je njegova majka preko telefona. Policajci su mu odmah pružili pomoć i bili su 24 časa uz njega. Bio je pušten iz zatvora na pogreb svog sina.
– Neki dan mi možda i bude lijep, a onda… Svake noći vidim svog Denisa. Najteže mi je zbog njegove strašne boli i što ga je mučila. Sve znam što je bilo, pročitao sam sudski spis. Noge mi se oduzmu kad odem k njemu na grob – kaže.
S jedne strane mu je, kaže, žao što nije mogao da bude na suđenju Kjari, da je pogleda u oči.
– Možda i bolje da sam bio u zatvoru, ko zna što bih napravio – zaključuje.
Nekad se čuje s Kjarinom majkom, uglavnom o praznicima. Izbjegavaju da pričaju o svojoj tragediji.
– Pitam je kako je. Kaže dobro. Ona pita mene. Kažem dobro. Ne ulazimo u detalje, ne pričamo o njoj. Nije ona kriva što je Kjara takva. Imam potrebu javiti joj se. Želio bih jednom sjesti s njom i popiti kafu. Ipak je njeno dijete bilo u mojoj kući šest godina – kaže.
Njegova bol za jedinim sinom nimalo ne popušta. Ali on ima veliku vjeru iz koje crpi snagu.
– Kjaru će stići njena kazna. Pitate me da li je mrzim. Ne mrzim je. Ne. Šta god je Bog dao ja ne mogu mrziti. Dao Bog da dobije što je zaslužila – zaključuje.
