30 avgusta. 2014. godine, dogodila se teška saobraćajna nesreća. Pet mladih ljudi je autom Pasat "podletjelo" pod kamion sa prikolicom. Svi su bili povrijeđeni, a najgore je prošla Minela Zukić. Pala je u tešku, nepovratnu komu iz koje se više nije probudila. Druga najteže povrijeđena osoba bila je njena sestra Amela, koja je još dugo nakon nesreće ostala u bolnici i imala brojne operacije.
U tim najtežim trenucima saznavši da za Minelu nema spasa, njeni roditelji donose odluku da se njeni organi daraju onima kojima su potrebni za nastavak života. Spasili su pet ljudi.
Minela je imala samo 25 godina. Bila je diplomirana pravnica, položila sve ispite za magistarski, ali do odbrane rada nije stigla.
Ovaj hrabri otac priča o tim najtežim vremenima.
„Kada sam tog jutra stigao u KB Zenica, odlučio sam da danima ne idem iz bolnice dok ne saznam šta će biti sa našom Minelom. U tom bolu i nevjerici progovorio je u meni neki glas, sila, ruka sudbine ili šta li već, i ja sam čvrsto odlučio da, ako naša Minela ne preživi, potpišem i doniram njene organe. Nažalost, Mineli nije bilo spasa, te sam upitao načelnicu Hirurgije, Edinu Spahić, mogu li donirati njene organe jer želimo da naša Minela živi kroz druge ljude. Držali smo se one izreke , “ko spasi jedan život kao da je spasio cijeli svijet”. Pet godina kasnije saznao sam da je to bila prva kadaverična transplatacija u KB Zenica, a druga u Federaciji BIH. Vjerujte bila je to teža odluka nego da sam sebi potpisao smrtnu presudu. Ipak digli smo se iznad toga i tada nisam znao, niti sam mogao znati kako ću se osjećati danas, a kako prolaze dani sve sam sigurniji da sam donio jedinu ispravnu odluku i da je bila obrnuta situacija isto bi to uradila i naša Minela”, istakao je otac, Sead Zukić iz naselja Ribnica kod Zavidovića.
Bol nije ublažilo vrijeme, ali dobra djela su ostala i žive u drugim ljudima.
Na poziv koji su uputili da im se jave, ukoliko žele, ljudi kojima su donirani organi od pet, javilo se troje ljudi, koji na svaku godišnjicu pogibije ove mlade pravnice, sa svojim porodicama posjete porodicu Zukić u Ribniku i Minelin grob.
I u tim najtežim trenucima ova porodica je otišla još korak dalje- pokrenuli su jedinstvenu fondaciju u BiH -"Minelino srce", i dvije FB stranice, Fondacija Minelino srce i Sjećanje na Minelu Zukić, putem kojih već četiri godine samoinicijativno podižu svijest o važnosti doniranja organa i gdje svoju bol pretvaraju u riječi, pjesme i pisma.
Uspjevaju čak da uplaćuju užinu u školama socijalno ugroženoj djeci, odnosno pomažu u svemu siromašnoj djeci i porodicama sa sela. Želja im je da u budućnosi dobiju podršku kako bi promovisali i zdrav način života kroz održavanje turnira u malom nogometu, da mladima skrenu pažnju na opasnosti od droge, alkohola, duvana…
Ova porodica, zbog čije odluke su transplantirane osobe danas žive, zdrave i nastavili su odgajati svoju djecu i unuke, ne traže ništa, nikakvu pomoć, odštetu, novac. Traže samo da se Minela ne zaboravi, da se što više ljudi okupi oko Fondacije.
“Fondacija je naša snaga i smisao života, Fondacija je naša draga i voljena Minela Zukić. Vjerujemo da, ako nestane Fondacije, izdali smo, zaboravili i izgubili našu Minelu zauvijek”, ističe ovaj otac koji zajedno sa suprugom i kćerkom finansira Fondaciju. Uložili su do sada preko dvadeset hiljada maraka- odvajaju doslovno od usta, zadužuju se, ali nastavljaju čuvati uspomenu na svoju Minelu i nastavljaju se nadati da će njihov svijetli primjer pomoći i drugima da spase živote.
Bilo je i onih koji su ih osuđivali, ali oni ne mare jer vjeruju da je njihov čin bio plemenit i da Minela živi kroz druge ljude koje je svojom preranom smrću spasila.
Zamjeruju jedino što su ih institucije i udruženja koja se bore za transplantirane i dijalizne pacijente kojima su organi potrebni kako bi živjeli, zaboravili. Izuzetak su, kaže Zukić, UDITP Sarajevo i UGHBB Gračanica.
“Nije li cijela Hrvatska stala na noge da se uspostavi zaklada Ane Rukavine, šta je to drugačije u ovoj našoj BiH. Sve je dočekano sa neodobravanje i nerazumijevanjem nadležnih institucija i ostali smo sami samcati u svojim idejama. Imao sam ponekada osjećaj kao da osnivam koncentracioni logor, a ne Fondaciju koja ima za cilj humanost”, kaže ovaj otac i otkriva nam da je jedno vrijeme bio poklekao i mislio da dignem ruke od svega, a onda se u njemu ponovo probudio inat i prkos.
“Čuo sam sebe kako govorim “Seade ako odustaneš ako se predaš, kako ćes objasniti Mineli kada odeš na mezar, jer kažu ljudi da čovjek živi sve dok ga se drugi sjećaju”, riječi su kojima Sead Zukić završava svoju životnu priču za Magazin Buka.
Novi bubreg, jetra, srce, pluća, koštana srž za preko 1000 ljudi u našoj zemlji jedina je nada za život. Nažalost tek mali broj njih, pretpostavlja se oko 10 posto, ima sreću da im kao donor odgovara neko od srodnika i da se može uraditi transplantacija.
