Osim što žive u gotovo neizdrživim uvjetima, šatorskim naseljima, ruševnim objektima, stotine migranata na području Bihaća i Velike Kladuše nemaju adekvatnu ljekarsku zaštitu, niti tretman. Uz opasnost od zaraza, dane pod otvorenim nebom provode srčani bolesnici, ali i oni s izuzetno ozbiljnim dijagnozama.
Osim što žive u gotovo neizdrživim uvjetima, šatorskim naseljima, ruševnim objektima, stotine migranata na području Bihaća i Velike Kladuše nemaju adekvatnu ljekarsku zaštitu, niti tretman. Uz opasnost od zaraza, dane pod otvorenim nebom provode srčani bolesnici, ali i oni s izuzetno ozbiljnim dijagnozama, piše N1.
Tridesetpetogodišnji Ibrahim Youssef Kurdi nakon stotina dana pješačenja, hiljada i hiljada pređenih kilometara, iz daleke Sirije, umoran, iscrpljen i na izmaku snage – stigao je u BiH. Iz ratnog pakla pobjegao je glavom bez obzira. Bez razmišljanja.
– Ja sam ostavio svoju zemlju, iz Sirije sam jer ne mogu ratovati, ne mogu koristiti oružje, pucati, ubiti čovjeka, ja sam muzičar, umjetnik – priča Kurdi.
Umjetnik koji je umjesto vojnika odlučio biti migrant. Migrant kojem je danas osim krova nad glavom, potrebna i ljekarska pomoć.
– Naravno da mi treba doktor, ali sada imam neke lijekove, nosim ih sa sobom. Uglavnom za smirenje, za srce, i niz lijekova za mozak, jer svako tri do četiri mjeseca, imam nesnosne migrene. U Grčkoj mi nisu mogli pomoći i govorio sam to više puta i medijima tamo. Otišao sam jer tamo nema zdravstvene zaštite. Krenuo sam prema Evropi – kaže Kurdi.
No do Evrope, ali i bolničkog liječenja za koje tvrdi da mu je potrebno teško će doći. Umjesto u bolnici – danas je ispod šatora. Iz torbe koju je jedino ponio sa sobom iz Sirije – vadi tek ljekarske nalaze. Iz gotovo svake države u kojoj je boravio.
– Imam rak. Jutros u četiri sam otišao do granice, blizu je tu, jer ja ne mogu dugo hodati, zbog moje bolesti, maksimalno sat vremena. Hrvatska policija me je uhvatila i uzela moj novi telefon, ovaj stari su razbili prošli put, danas su uzeli novi i uzeli sav novac – otkriva Sirijac.
Zbog lošeg zdravstvenog stanja, Ibrahim liježe i budi se u strahu za svoj život. Ali i živote svoje supruge i troje djece koje je na putu za bolje sutra ostavio u Libanu.
– Pitam cijeli svijet, sve ljude u Hrvatskoj, da daju neko rješenje. Mi smo ljudi, nismo životinje – poručuje za N1.
Na kraju, jedina želja ovoga čovjeka je da ga zdravlje ne izda. Da na kraju mukotrpnog puta stigne do cilja, Evrope, koja u konačnici za njega, ali i njegovu porodicu – pruža nadu da će svi jednom ponovno biti zajedno.
