Elvis Špiodić mladić koji je 1995. kao 11-godišnji dječak preživio genocid u Srebrenici, dvije decenije kasnije sa nekoliko njegovih vršnjak vratio se u Srebrenicu. Sa još nekoliko dječaka koji su preživjeli, s ciljem da se genocid nikada ne zaboravi, osnovali su i udrugu logoraš.
Srebrenica 1995. godine. Mjesto Potočari. Nekadašnji kompleks tvornice akumulator u tim ljetnim danima - pretvorio se u najveći logor na prostoru BiH. Tisuće ljudi, nesretnih sudbina, na jednom mjestu, sa samo jednom nadom i željom - preživjeti život koji im se pretvorio u pravi pakao.
Umjesto na igralištima i školama - na ovom mjestu završilo je i nekoliko tisuća djece. Među njima i tada 11-godišnji Elvis Špiodić.
"Na slici sam ja. Nastala je u augustu 1995. godine kada smo prešli u Tuzlu i ova slika je presudila, noga je bila u gipsu, nisam mogao sići s kamiona, a svi ostali koji su sišli su pobijeni.Taj gips mi je spasio život",sjeća se Elvis Špiodić.
I povratak u prošlost. Svaki dolazak u Potočare, ponovno otvaraju stare rane i traume koje su obilježile život ovog čovjeka. Tada 11-godišnjeg djeteta.
"Kada se dogodio 11. juli i pad Srebrenice, ja sam došao u fabriku akumulatora, bio sma ranjen, imao sam gips i ovdje sam jednu noć prenoćio", kaže Špiodii nastavlja:
"Bila je to strašna noć koje ću se sjećati cijelog života. Noć puna straha, ružnih scena. Dolazili su srpski vojnici u UN uniformama, stvorila se panika, jauci djece, žena".
Elvis je ovdje proveo jednu noć. Dan poslije - razdvojen je od svojih najmilijih. Završio je u zloglasnim kamionu s ostalim ozlijeđenim. Kamionima koji su tada vozili ravno u smrt.
"Mi smo povezeni za Tuzlu, ali smo završili u mjesto Luke i tu smo istovareni. Oni koji su sposobni bili - sišli su, a ja i još jedna čovjek smo ostali na kamioni", otkriva Elvis.
