Potez koji se dugo čekao, a čini se došao u pravo vrijeme. Inzko nije donosio ishitrene odluke i mudro s puno političkog i diplomatskog znanja godinama je pozivao na kompromis, usvajanje ovakvog zakona u Parlamentu BiH, ali retrogradna politika političkih predstavnika u BiH iz Republike Srpske nije pristajala na civilizirane vrijednosti, Inzko nije imao drugog izbora, nego za kraj svog djelovanja ostaviti BiH ono što joj treba da bi postala evropska zemlja s vrijednostima koje je priključuju evropskoj i svjetskoj zajednici.
Svjesni važnosti ove odluke ponajviše porodice žrtava godinama su vršile pritisak na visokog predstavnika da nametne neophodne izmjene, kako bi pravda konačno mogla zaživjeti ovim prostorima. Inzko je godinama trpio uvrede, poniženja i najbrutalnije napade na ličnost. Papir je sve trpio, ali čini se i njegovo sjećanje. Stoga je, makar, zaslužio ulicu Valentina Inzka, iako će nesumnjivo ostati najpoznatiji po Inzkovom zakonu. Važost ove odluke osjetila se u drhtavim glasovima predstavnika udruženja žrtava. Taj drhtaj u glasu je značio i zahvalu Inzku, jer je evidentno da su bh. političari bili miljama daleko od mogućeg dogovora.
Snaga koju je pokazao u zadnjim danima njegovog djelovanja u BiH ravna je junaštvu, a godine u kojima je bio zabrinut i pasivan zapravo su bile prostor za djelovanje domaćim vlastima. Kada je i posljednja nada umrla i kada se politika RS-a i definitivno otkrila Inzko je 'stjeran uz zid' donio jedinu moguću odluku koja ga je ipak svrstala u heroje, a ne grobare BiH. Valentin je osjetio i doživio sve čari i ljepote BiH, i u njoj je uživao maksimalno možda više nego mi sami bh. građani.
Inzko se često šalio na vlastiti račun, uzimajući u obzir učestale kritike na račun njegovog "izražavanja zabrinutosti".
- Ja nisam izrazio zabrinutost danas. Ja znam šta vi o tome mislite. Nisam, ja sam to izbjegao – govorio je nasmijani Inzko.
Za kraj bez osmijeha, ali s puno nade, svojom odlukom podario nam je svjetliju budućnost, naravno uz preduslov da smo spremni zakoračiti u civilizirani svijet.
Sada smo na prekretnici i ovo su posljednji trzaji onih snaga koji žele da Bosne i Hercegovine ne bude.
Presudama Međunarodnog suda pravde (MSP), Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Suda Bosne i Hercegovine utvrđeno je da je u Srebrenici počinjen genocid u julu 1995. godine. Ali, u Bosni i Hercegovini je prisutno negiranje i relativizacija ovog zločina.
Da bismo otišli korak dalje moramo se ugledati na Njemačku, toga moraju biti svjesni i zvaničnici iz RS-a. Raskrstiti s prošlošću, priznati grijehe i krenuti dalje. Pri tome spaliti literaturu koja veliča zločince i relativizira genocid. Bez toga nema napretka.
Inzkova veličina ogleda se i u njegovim izjavama da se jedan narod ne krivi za monstruozna djela, iako ih njihovi izabrani predstavnici guraju u kolektivnu odgovornost. Govor mržnje najčešće je podstican od strane samih političara i neodgovornih pojedinaca i sigurno bez zakona ne bi prestao. Uvidio je to u decenijskom djelovanju Inzko, stoga njegova odluka nije prst u oko Srbima, već nada za bolje sutra.
Kada to shvati kritična masa sigurno u BiH slijedi blagostanje. Skidanje okova pošlosti i tereta kojeg nose na plećima godinama oslobodio bi prostor za ekonomiju, bolje obrazovanje, ubrzanu infrastrukturu, bolju budućnost.
Stoga Inzko hvala Vam. Pitanje je dana kada će svi shvatiti da vaš potez nije osveta za uvrede, poniženja, već ruka spasa i za srpske političare u BiH, ali i narod kojeg oni predstavljaju. Svako drugo viđenje je pogrešno, to smo valjda naučili od Njemačke. I nemojte misliti da je Njemačka daleko od nas, nama tako malo nedostaje da u prirodnim, rudnim bogatsvima i plodnom zemljištu počnemo živjeti kao Nijemci.
IZ BIOGRAFIJE
Valentin Inzko je austrijski diplomat koji je četiri godine bio veleposlanik u Sloveniji, neposredno prije no što je preuzeo dužnost visokog predstavnika i posebnog predstavnika EU za Bosnu i Hercegovinu u ožujku 2009. godine.
Dr. Inzko je kao diplomat angažiran na jugoistočnoj Europi još od 1981. godine, kada se priključio Ministarstvu vanjskih poslova Austrije i počeo raditi za odjel zadužen za odnose sa tom regijom. Od 1982. do 1986. godine radio je u austrijskom veleposlanstvu u Beogradu, a 1992. godine bio je na čelu Misije OESS-a za Sandžak. Od 1996. do 1999. godine dr. Inzko je bio prvi rezidentni austrijski veleposlanik u Bosni i Hercegovini. Na toj funkciji bio je odgovoran za uspostavljanje austrijskog veleposlanstva u Sarajevu. Od 1999. do 2005. godine dr. Inzko se nalazio u Beču na čelu odjela koji je unutar Ministarstva vanjskih poslova Austrije zadužen za srednju, istočnu i južnu Europu, te središnju Aziju i južni Kavkaz.
Prije no što se pridružio Ministarstvu vanjskih poslova, dr. Inzko se nalazio na vodećim funkcijama u misijama Razvojnog programa UN-a u Mongoliji i Šri Lanki. Ostale diplomatske dužnosti koje je obavljao uključuju dužnost predstavnika Austrije pri Ujedinjenim narodima, te zamjenika direktora UN-ove Misije za razoružanje.
Dr. Inzko je rođen 22. svibnja 1949. u Klagenfurtu, Austrija, i odrastao u porodici u kojoj se govorio slovenački jezik. Završio je dvojezičnu osnovnu školu (na slovenačkom i njemačkom) u selu Suetschachu u blizini Klagenfurta, te srednju školu za slovenačku manjinu. Studirao je pravo i strane jezike na Sveučilištu u Grazu, sa težištem na ruskom i tadašnjem srpskohrvatskom jeziku. Nakon toga studirao je na Diplomatskoj akademiji u Beču.
Inzko je oženjen Bernardom Fink, sa kojom ima dvoje djece.
Piše: A. Čorbo-Zećo
