Malo ko je učinio za svoju zemlju, za državu Srbiju, za mir i sve građane ovog dijela Evrope, kao što je to učinio Čanak svojim čovjekoljubljem, nazivajući, i to pred nemuštim Šešeljom, stvari pravim imenom, nazivajući genocid genocidom, zločince zločincima, gradeći tačku s koje se može ići u izgradnju neke normalnije i bolje budućnosti ovih prostora. A upravo takvo nešto su čekale ne hiljade mladih iz svih država bivše Jugoslavije prije nego su spakovali osnove stvari i uputili se u tuđinu da grade neke normalnije živote.
Razgovarao: Faruk Vele
Radiosarajevo.ba: Vaše gostovanje na TV Pink izazvalo je mnogo pažnje u regionu. Zašto ste smatrali da u lice trebate reći ratnom zločincu Vojislavu Šešelju da je zločinac i da genocid u Srebrenici treba nazvati pravim imenom?
Čanak: Problem s kojim se suočavamo je, sa svim sigurno, dio šireg problema, a to je pokušaj revizije istorije. I to ne samo istorije u smislu Prvog i Drugog svjetskog rata, već i događaja devedesetih godina. Mi smo došli u poziciju da najedanput počinju da se pojavljuj revizionisti koji hoće da prikažu drugačijom ulogu, ne samo Slobodana Miloševića, i njegove vlasti, nego i njegovih saučesnika, kakav je, recimo, osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. U tom smislu je veoma bitno da se stvari kažu na način koji će biti jasan i da se nazovu pravim imenom. To, nažalost, malo ljudi hoće da radi.
Iz jasnog razloga što izlaskom na izbore moraju da se umile glasačima, a glasači su, jednostavno, u situaciji da su im, biću grub, ali to nije netačan izraz, isprani mozgovi posljednjih 30 godina. U podsvijest im je ugurana priča o nekakvom izdajništvu svakog onog ko spomene zločine, ko god nešto spomene odgovornost Srbije za ratove devedesetih. Taj se odmah nekako doživljava izdajnikom itd. S tim da su takve paušalne ocjene, korištenje uopšte terminologije ratne danas je štetno.
Umjesto da se pronađe način da se izađe iz tog začaranog kruga devedesetih, na koji se stalno kače priče iz četrdesetih godina prošloga vijeka, umjesto toga jednostavno se podilazi onome što je proizvela propaganda nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića. I jednostavno to vodi dalje, u dalje truljenje i propadanje do te mjere da se sada ono što bi bilo potpuno normalno, a to je nazvati stvari svojim imenom, smatra hrabrošću.
Kad neko spomene užas Srebrenice, nema tu šta da se priča, stavi se na stol 8372 imena. Staviti na stol argumente. Umjesto toga, to se doživljava kao ne znam kakav akt moje hrabrosti. Ja ne vidim u tome nikakvu hrabrost, ili ne znam šta.
Kada nešto što je ljudska obaveza počne da se doživljava kao hrabrost, onda to znači da su kukavičluk i nepoštenje postali neki oblik uobičajenog ponašanja. To je ono što je nedopustivo i ja lično na to neću da pristanem.
Genocid – najskuplja riječ
Radiosarajevo.ba: Voditeljica emisije Vas je u jednom trenutku pita zašto je toliko bitna riječ "genocid", zašto se preko te činjenice koju je utvrdio ICTY, ne može eto tako preći. Zanimljivo je to jer me je tokom jednog od intervjua negdje 2017. isto to pitao aktuelni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I za njega je to "jedna riječ". Zašto je genocid danas najskuplja i najteža riječ u Srbiji? Zašto je ta riječ tako važna?
Čanak: Zbog toga jer ako ne nazovemo svari pravim imenom, doći ćemo u poziciju da se one sutra relativizuju, a prekosutra ponove! To je cijela priča... Vi morate Holokaust učinjen od nacističke Njemačke nazivati Holokaustom, genocidom, sa svime onom što jeste, upozoravati kako je do toga došlo, šta se dogodilo, koje su posljedice, upravo zato da se ne bi revidirala istorija na način koji bi omogućio bilo kakav oblik rehabilitacije nacista itd.
Ista stvar je sa Srbijom. Samo zato što je Srbija istorijski, činjenično, bila u poziciji žrtve u nizu slučajeva, što su Srbi kao narod stradavali, Srbi ne mogu da imaju tapiju da šta god oni učine jeste stradalništvo. Pa nije tačno! Ono što je učinjeno u ime u Srbije i u ime građana Srbije u Srebrenici, to je jednostavno genocid i s tim se mora suočiti.
Kad se s tim suoči, i kada se prihvati da je ta politika koju je vodio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića bila odgovorna za genocid, onda možemo razgovarati dalje. Dok god se to relativizije, dok se pravda riječima "šta su oni nama radili", to mu onda dođe nekako "mjera za mjeru"... Ima jedna izreka: "Ko opravdava svoja nedjela tuđim, umiva se blatom".
To je upravo ono što se ovdje dešava već decenijama. Od svih časnih i poštenih ljudi u Srbiji koji su se u vrijeme rata suprotstavili tome, odjednom imate utisak da je čitava intelektualna javnost Srbije zaćutala i povukla se pred onima koji pokušavaju da relativizuju, minimizuju, u svakom slučaju promijene ono što su činjenice vezane ne samo za genocid u Srebrenici nego i za čitavu ratnu avanturu devedesetih.
Dobra stara istina
Radiosarajevo.ba: Jeste li zabrinuti za Vašu sigurnost? Vidjeli smo da su batinaši oko Šešelja oborili na zemlju jednu Natašu Kandić, da napadaju ljude. Dobili ste prijetnje direktno u emisiji. Vi ste pokazali Šešelju da ga se ne plašite, no pitam Vas to zbog ukupne atmosfere u Srbiji.
Čanak: Meni je pala na pamet stara dobra istina. Da bi se desilo zlo, dovoljno je da dobri ljudi ne urade ništa. Ja se bavim politikom, ali to ne znači da sam spreman da to radim po svaku cijenu u smislu da ću podilaziti ukusu publike, i to po cijenu istine. To neću rad radim. Ako treba da biram između izbornih rezultata i prava na istinu, ja ću govoriti istinu.
U čitavom regionu je dominantan trend da smo stalno nekako u poziciji da se dodvoravamo ukusima publike. Pa su neke teme neprijatne, o nekima se ne priča.
Ne govori se o povampirenu ustaštva u Hrvatskoj, u jednoj mjeri, pa se ne govori o pojavama u Bosni, koje vi znate mnogo bolje, pa neću ja da pričam, do toga da u Srbiji imate, evo, ovakvu situaciju, gdje se iza svega toga nalizi pokušaj Rusije da pojača svoj utjecaj, da praktično namjesti nekakvu marionetsku vladu u Srbiji, ako bi to bilo moguće, prijeteći Srbiji crnogorskim secenarijom.
A vidite sami šta se dešava u Crnoj Gori. Ako bih ja sada ćutao o tome, ja bih izdao moja 30-godišnja zalaganja, moja lična i svih nas u LSV-u. Nemam namjeru da to radim.
Radiosarajevo.ba: Milorad Dodik i političari iz entiteta RS su poduzeli nove poteze protiv Bosne i Hercegovine. Dodik kaže da je ovo početak kraja naše države. Sutra putuje u Beograd. Kakva je uloga Srbije, a kava Rusije u cijeloj priči?
Čanak: Lično mislim da je tu dominantna uloga Rusije, iz jasnog razloga što je Rusiji potrebna uloga na Balkanu kojom će moći da ucjenjuje međunarodnu zajednicu. Eto, vidite mi držimo upaljač na fitilju bureta baruta na Balkanu. Ako nas ne budete uvažili što se tiče Krima i ostalog, mi ćemo to bure baruta potpaliti, pa vi vidite šta ćete.
Drugim riječima, Rusija potpaljuje požar na Balkanu zato da bi imali čipove za svoje pokeraške igre sa velikim silama.
Mi smo tu potpuno kolateralna šteta. Mi smo tu samo zato da bi se vidjelo da kad gori Balkan Rusi mog da budu vatrogasci. A da bi mogli da budu vatrogasci, oni uzmu da potpaljuju.
Iz Crne Gore, koju ruše na njezinom evropskom putu, Rusija ne može da ima izlaz na toplo more. To je vrlo jednostavno. Čitav Mediteran je zatvoren za Rusiju, ukoliko nema pomorsku bazu u Crnoj Gori, da bi barem djelomično kontrolisala Otrantska vrata. To su prastare priče. To nije ni od jučer ni od prekjučer. Jednostavno, danas se to samo bolje vidi.
Milorad Dodik ne bi smio i mogao da radi ovo što radi bez direktne podrške, da ne kažem naloga, velikog brata iz Moskve.
Malog velikog brata
Radiosarajevo.ba: Koji je njegov cilj? Prilično je dramatična situacija...
Čanak: Ja znam da je ozbiljna situacija i ja stalno upozoravam na to da Evropa zagledana u svoje probleme zaboralvja da će na njenom tlu biti velikog zla ako nastavi da ignoriše opasnost...
Rat u Bosni nije nikad završen. On je samo prekinut. Biće završen onda kada se raščiste razlozi, kada se raščiste sve okolnosti, koje su do njega dovele.
Kada bude jasno da nacionalizam i razni oblici teritorijalnog hegemonizma su doveli do toga. Kada se osude velikonacionalističke pretenzije kako Beograda tako i Zagreba na pojedine dijelove Bosne i Hercegovine. Kada bude jasno koja je politika do toga dovela i ona bude osuđena i odbačena, onda možemo razgovarati o kraju tog rata.
Do tada, ova priča kako je to međunarodna zajednica zamislila u smislu mir, mir, mir NIKO NIJE KRIV..., kako može niko da ne bude kriv?! Tolike masovne grobnice po Bosni valjda svjedoče da neko mora biti odgovoran za to. To se ne može svesti na nekoliko čelnih ljudi tog vremena.
To mora biti jasna osuda politike kao takve, bez obzira ko joj je protagonista. Zato se ne smije dozvoliti da Vojislav Šešelj vršlja po Srbiji i nastavlja sa svojim otrovnim idejama Ogulin, Karlovac, Virovitica, sa rehabilitacijom ratnih zločina, nazivajući ih drugim imenom, revizijom istorije, minimizacijom žrtava itd.
