Između ostalog, iz OHR – a je još naglašeno da “Kretanje BiH ka NATO-u nedvosmisleno spada u vanjskopolitička pitanja koja su u isključivoj nadležnosti države. Odluke u vezi s tim, koje su donesene na državnom nivou, treba da se poštuju. Pokušaji RS da se ponište ranije dogovorene reforme i oslabe institucije na državnom nivou su protivni Dejtonu“.
Dakle postoje kapaciteti i resursi koji unutar OHR – a svakodnevno posmatraju politička zbivanja u Bosni i Hercegovini pa zbog toga građane ove zemlje sve više iritira preblago i skoro pa nekorektno ponašanje OHR – a u svim ovim zbivanjima.
“Oteli su nam 83 nadležnosti i prenijeli na nivo BiH, sve ćemo dovesti u pitanje i zadužiti vladu i druge stručne institucije da nam dostave prijedloge akata koji će ići da se sve ono što je mimo Ustava u BiH ovdje eliminiše i zabrani”, rekao je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik što je bio jedan od povoda za reakciju OHR – a.
Ova Dodikova konstatacija jeste ozbiljan atak na suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine ali je u bližoj prošlosti također bilo žestokih rečenica, ne samo od Milorada Dodika nego i mnogih drugih zvaničnika protiv Bosne i Hercegovine na što je OHR ostao totalno tih, ignorišući udare upravo na suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine. Neshvatljivo je i ignorisanje OHR – a u primjerima napada na BiH od strane lidera iz regiona, što je povećalo stepen nezadovoljstva bh građana i svih onih koji ovoj zemlji žele dobro, prema OHR – u.
Međutim, retorika je jedno a konkretni i zvanični potezi su drug a upravo su konkretni potezi OHR – a definisani u okvirima tzv bonskih ovlaštenja.
Ne smije se zaboraviti da je mandat visokog predstavnika preciziran u Aneksu X. Daytonskog sporazuma. Visoki predstavnik je u ime međunarodne zajednice zadužen za nadgledanje provedbe civilnih aspekata Daytonskog sporazuma, za koordinaciju aktivnosti međunarodnih civilnih organizacija i agencija koje djeluju u zemlji. Neka poređenja govore da su dodatne, odnosno tzv „bonske ovlasti“ do te mjere ojačale visokog predstavnika da je on suštinski „tri u jedan“, izvršna, sudska i zakonodavna vlast. Upravo zbog toga sve ovo još više „boli“ a građani BiH s pravom negoduju pa najčešće na društvenim mrežama, ili javno u anketama medija bez ustručavanja ispoljavaju to svoje negodovanje, čak i pogrdnim riječima što poprima ozbiljan obris kritične situacije.
Uvjereni smo da službenici OHR to mogu vidjeti i da imaju mogućnost prezentirati sve te stavove građana prvom čovjeku OHR - a, visokom predstavniku Valentinu Incku. Također, posebnu težinu u negodovanju građana nosi to prečesto konstatovanje činjenica od strane OHR - a bez da se napravi konkretan potez?
Nedopustiv je pristup OHR – a prema omalovažavanju institucija BiH, njenih gradivnih tkiva za koje je upravo i OHR zadužen u smislu jačanja i čuvanja.
Sporazum lidera oko formiranja vlasti kao klasično je vaninstitucionalno dogovaranje o eventualnom budućem djelovanju unutar institucija, jer se nije desio u Predsjedništvu BiH ili Parlamentarnoj skupštini BiH sa legalno ilegitimno izaranim pojedincima. Takva ustaljena praksa daje alibi za neprovođenje sporazuma onih koje suštinski obavezuje, a to su zastuonici i ministri. I ptice na grani znaju da ovakvi potpisani sadržaji ne moraju biti realizovani u praksi, pogotovo ako je oko ključnih pitanja ostavljena mogućnost špekulacije i raznih dijametralno suprotnih tumačenja.
Dakle, u ovom slučaju OHR ispoljava svojevrsno prećutno odobravanje ignorisanja bh institucija i produbljivanje krize što direktno ohrabruje one kojima je cilj rušenje sistema i Bosna i Hercegovina na svim marginama svijeta. OHR nadalje savjetuje kako odluke na državnom nivou treba da se poštuju, što znači da se OHR u velikoj mjeri kroz svoje istupe ne bavi sadašnjošću nego se bavi prošlošću.
Da li upravo ovi primjeri i ova posljednja konstatacija koja je odraz stanja u BiH i savjet koji je pretočen iz očiglednog paušalnog pristupa, upravo odgovaraju skupo plaćenim dužnosnicima OHR – a? U ovakvom i sličnim istupima OHR – a osim paušalnog, usputnog poziva na ozbiljnost lidera, nisu vidljive konkretne naznake pravog poteza ili aktivnosti.
Zašto OHR nema praksu da lidere i izabrane zvaničnike dovede na mjesta koja su i predviđena za donošenje odluka a to su parlamenti i skupštine i da ih natjera da rade svoj posao jer su legalno i legitimno izabrani od strane građana koji ih skupo plaćaju?
Zašto OHR često ignoriše zvaničnene vapaje pojedinaca i grupa koji pokušavaju određena životna pitanja staviti na dnevni red, kao što je odlazak ljudi iz BiH? Jedan od posljednih primjera bilo je otvoreno pismo članovima Predsjedništva BiH od strane zastupnice Nezavisnog bloka u Parlamentu BiH Aide Baručija, upravo o problemu odlaska ljudi iz BiH i već ozbiljnom punjenju Budžeta po osnovu odricanja od državljanstva.
OHR ima kapacitete i mehanizme da pojedince u najvišim institucijama sistema pozove na odgovornost, da ih natjera na izvršenje konkretnih zadataka pa i ovo pitanje da stavi u okvire ozbiljnog tretiranja institucija BiH.
Ono što je definitvno, probleme odlaska ljudi i bogaćenje države po tom osnovu, zatim pitanje puta Bosne i Hercegovine u NATO Savez, problem sa mogućom izgradnjom nuklearnog otpada na lokalitetu Trgovska gora uz samu granicu BiH, zatim pitanje pelješkog mosta, ili granica sa susjedima, ili krizu u pravosudnim institucijama, aktualna garnitura vladajućih lidera koji sebe nazivaju izbornim pobjednicima u BiH, ne može riješiti.
Jedan od ključnih koraka je formiranje vlasti u BiH na svim nivoima a sve dok se to ne desi, a po dosadašnjoj praksi očekivati je još veće ignorisanje od strane OHR – a i njihovo nijemo posmatranje uz paušalne izjave za javnost.
