Uzaludan je trud vlasti Unsko - sanskog kantona da spriječe nastajanje tzv. diviljih kampova za migrante i izbjeglice. Prihvatni centri više nemaju prostora niti za jednog, a dnevno stotine autobusnim linijama dolaze iz pravca Sarajeva, Tuzle. Ponovo masovno nastanjuju livade, ruševine. Od nedavno građanima je zabranjeno da pružaju pomoć mimo zvaičnih i akreditovanih humanitarnih organizacija.
Hiljade migranata proteklih godina dospjelo je do Velike Kladuše. Niti jedan ovo nije mogao zamisliti. Život u smeću, vlastitom izmetu, bez hrane, vode, struje. Takav život postao je njihova svakodnevnica. Napuštena, urušena Agrokomercova zgrada, tek je jedno u nizu okupljališta.
"Pogledajte gdje mi spavamo, zašto mi moramo da spavamo ovdje, zašto mi moramo Bosance da molimo da nam daju marku, dvije, tri. Mi smo svi imali novac kada smo došli ovdje. Imali smo mobitele, punjače. Policija Slovenije i Hrvatske nam je sve uzela. I samo nas bace ovamo", rekao nam je migrant iz Afganistana.
"Ja sam vidio jednog dječaka iz Egipta, on nije imao ni 20 godina. Jedan policajac mu uzme jednu, drugi drugu nogu. Razumijete li, jedan ga vuče za jednu a drugi za drugu nogu. I tako ga razvlače. On je malen, možda je i maloljetan. (I šta mu se desilo?) Vidio sam ga negdje blizu granice - šepa", kazao je migrant iz Maroka.
Rane po nogama od višednevnog hodanja. Rane od udaraca. Sukoba s policijom. Ožiljci po licu. Stari, ali i svježi. No, i mnogo ozbiljnije bolesti - sve bez ljekarskog nadzora. Ovim ljudima na ulici međunarodne organizacije ne pomažu. Za njim nema više mjesta u prihvanim centrima. Tek nekoliko kilometara dalje - još jedan divlji kamp. Zatičemo grupu Pakistanaca.
N1: Šta pravite? "Pravimo Pratu."
N1: A šta je to? "Ah pa to je tradicionalna pakistanska hrana, kao hljeb, ja sada pravim, a potom ćemo ovdje ispeći na vatri, i onda jedemo. To je kao hljeb. A ovo je Saln. Krompir s lukom, uljem, i ovo jedemo s Pratom", ispričao nam je migrant iz Pakistana.
No, kako do hrane? Svakodnevna je borba. Krizni štab Unsko-sanskog kantona, zabranio je građanima da se samostalno angažuju. Žele upravo spriječiti nastajanje divljih i neuslovnih kampova. Pomoći se može jedino putem Crvenog krsta i sličnih organizacija.
"Crveni križ Općine Velika Kladuša od samog starta nije uključen apsolutno i niti jedna humanitarna organizacija u ovoj Općini ne radi. Pojavom korone bilo je par volontera stranih i oni napustili državu",rekla je Zehida Odobašić Bihorac, humanitarka.
Situacija izlazi iz okvira agonije, navodi Odobašić Bihorac. Građanima ove Općine vlasti konačno moraju reći - nema rješenja. Situacija će bivati sve gora - jer više niko od lokalnog stanovništva u strahu od kazni, neće smjeti pomagati migrantima.
"Mi smo do sada nastojali donacijama, vlastitim angažmanom obezbijediti bar po jedan obrok ovim ljudima, međutim zabranom podjele u divljim kampovima mi smo spriječeni a taj jedan obrok, vjerujte čuva sigurnost i prije svega imovinu građana Velike Kladuše. IOM kaže nije nadležan za ljude koji su izvan kampa, ja ne znam koja je razlika između migranta koji je u kampu, i migranta koji je izvan kampa, koji nema mjesta u tom kampu. Imam osjećaj da je lokalno stanovništvo na rubu tolerancije, živaca bojim se eskalacije", pojasnila je Odobašić Bihorac.
Rastom siromaštva među migrantima, jačaju i kriminalne grupe unutar njih samih, upozorava Bihorac. Jedini prihvatni centar u ovoj Općini, Miral, naseljava više od hiljadu osoba, a prvobitno je bio predviđen za nekih 700. Da stvari izmiču kontroli jasno je bilo u samo pola sata koliko smo boravili ispred. Prvo policijska patrola, zatim i katonalni specijalci. Od početka godine u Kantonu već tri smrtna slučaja.
