Naročito je važan u povijesti njene državnosti, jer je time potvrđeno da u Bosni postoji svijest o svojoj državi, podsjećaju historičari.
Ideja Bosne
Iako su prošla gotovo dva stoljeća, sjećanje na bosanski pokret za oslobođenje i ličnost Husein-kapetana Gradaščevića, koji je iz njega izrastao, još žive u bosanskom puku.
Uprkos tome što se zemni ostaci legendarnog Zmaja od Bosne, sahranjeni na Ejupu u Istanbulu, daleko od njegove voljene domovine i rodnog Gradačca.
Podsjetimo, godine 1831. diže se Veliki ustanak za autonomiju Bosne na čije čelo je stupio mladi Husein-beg.
Mladi beg je bio jedan od najbogatijih u Bosni. Prihvatili su ga čak i krajiški kapetani, koji su sebe inače smatrali “značajnijim i borbenijim od ostalih bosanskih kapetana”. Iako je imao protivnike u velikašima u Hercegovini, što će ga kasnije glave koštati, Husein-beg je, prema historičaru Mehmedaliji Bojiću, imao podršku u narodu i nižem plemstvu na jugu naše zemlje.
Do proglašenja autonomije Bosne došlo je, uz ostalo, jer je ugovorom o miru koji Osmanlije potpisali sa Rusijom 1829. godine Porta bila obavezna da Srbiji da autonomiju i još šest nahija. Među njima su i dvije nahije iz Podrinja, koje su administrativno stoljećima bile u sastavu Zvorničkog sandžaka, odnosno Bosanskog pašaluka.
Sultan može dati Stanbola, ali ne i Bosne, govorilo se i tada, ali i 47 godina poslije kada su Osmanlije zvanično našu zemlju prepustile Austo-Ugarskoj monarhiji.
Ove obaveze Porte da na račun Bosne proširi Srbiju, energično su odbili bosanski kapetani, a kako piše Bojić, naročito oni sa Drine, Bosne, Vrbasa i sjeveroistočne Posavine.
Prije Velikog ustanka i početka preuzimanja vlasti, svrgavanja otomanskih predstavnika i pohoda u rat, većina bosanskih glavaša je održala u Tuzli sastanak (od 20. januara d 5. februara 1831.). Tom prilikom su donijeli odluku da sazovu sveopći sabor bosanskih predstavnika u Travniku i zatraže, kako navodi historičar dr. Galib Šljivo, nezavisnost Bosne.
Te iste godine bosanska vojska, predvođena Gradaščevićem, oslobađa Travnik. U ultimatumu kojeg su ustanici dali nakon što je Husein-beg s 4.000 vojnika krenuo na vezirski Travnik i namjesnika Namik-pašu, pod tačkom pet, traženo je:
"Odustajanje Porte od bilo kakvog miješanja ubuduće u upravljanje zemljom, a zauzvrat će ustanici pristati na godišnji danak vladaru od 4.000 kesa (200.000 pjestera) ".
Ponesen oslobođenjem Travnika, Gradaščević s više od 25.000 vojnika nanosi poraz osmanlijskoj vojsci na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo njezinu punu nezavisnost, objašnjavaju historičari.
Naša stradanja
Sultan, međutim, potom uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake među kojima nalazi izdajnike i šalje veliki vojni kontingent na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine.
Da su Osmanlije te 1831. godine prihvatile autonomiju Bosne, čije su vođe pristajale ostati u okviru Osmanskog carstva, vjerovatno bi se historija naše zemlje drugačije pisala, pa i bosanski čovjek manje stradao. Tim prije jer će osvetnički potezi Osmanlija otežati položaj Bosne i u narednim teškim decenijama.
Treba naglasiti da ni Evropa nije podržavala Ustanak u Bosni, za razliku od svih ostalih sličnih pokreta na Starom kontinentu, vjerovatno zbog njegovog dominantnog muslimanskog karaktera. Suštinski bio je to vjerski pluralan pokret.
"Zbog toga je došlo do sukoba i bitaka na Kosovu, koju je bosanska vojska dobila, te dvije bitke u BiH – u Glasincu i na Stupu kod Sarajeva. Bosanska vojska je i na Stupu razbila tursku vojsku, ali su u odsutnom trenutku došli velikaši iz Hercegovine koji su ostali vjerni sultanu, udarivši s leđa. Da nije bilo tog udara, Bosna bi svoju samostalnost dobila 1831. godine, te bi situacija u našoj zemlji danas bila znatno drugačija. Nakon toga došlo je do raznih reformi, a, na koncu, Omer-paša Latas koji je sasjekao 20.000 naših velikaša, begova i aga, te opljačkao sve. Uslijedio je Berlinski kongres i pad BiH pod Austro-Ugarsku", kazao je profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Sarajevu Enver Imamović.
Kako će kazati historičar prof. dr. Husnija Kamberović, za vrijeme svog kratkog života Gradaščević je postigao je nešto što mnogi ne uspijevaju u znatno dužem razdoblju: postao je poštovan vojskovođa, pobjednik nad osmanskom vojskom na Kosovu, pravi lider čiji se politički utjecaj nije ograničavao samo na jednu, muslimansku zajednicu, beg koga su cijenili ostali begovi (osim dijela hercegovačkih begova) i koga su poštovali njegovi kmetovi, ali ga je zbog pobune protiv moćnog Osmanskog carstva sultan proglasio “nevaljalcem” i naredio da ga se pogubi.
"U vojsci Husein-kapetana bilo je mnogo krišćana i ljudi iz svih socijalnih slojeva, a ne samo begova, ali nejedinstvo bosanske elite nije dopustilo uspjeh pokreta. Povijesna poruka je više nego jasna: za uspjeh općebosanskog pokreta nužno je jedinstvo političkih elita. Na žalost, čini mi se da je današnja BiH puno više podijeljena nego što je bila početkom 19 stoljeća, a nejedinstvo političkih elita je dublje nego se to na prvi mah čini", ranije je izjavio i profesor Kamberović.
Gušenje Pokreta
Pokret za autonomiju, odnosno punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine, dok prije toga 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak koji guše vojne trupe iz Anadolije.
Ipak, značaj 12. septembra za historiju Bosne je neosporan. Naročito je važan u povijesti njene državnosti - čime je pokazano da u Bosni postoji svijest o svojoj državi, podsjećaju historičari.
Profesor s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Senadin Lavić istakao je ranije da većina Bosanaca i Hercegovaca zaboravlja na taj važni datum i da je pažnja koncentrirana na 20. stoljeće ili na događaje između Prvog i Drugog svjetskog rata.
"12. septembar je jedan od ključnih datuma u iskazivanju bh. političke svijesti i tim datumom je prije 186 godina pokrenuta naša politička svijest o samostalnosti. Mi smo već tada znali ko smo, i kakvu Bosnu želimo", zaključio je Lavić.
Čuveni govor Huseina-kapetana Gradaševića s turskim beglerbegom, možda ponajviše govori o njegovoj, ali i našoj ljubavi prema "ovoj mrtvaji" koju smo, kako je pisao Mehmed Meša Selimović, toliko zavoljeli. "A svaka ljubav se plaća, pa i ova".
"Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine… Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će".
Gradaščević mu je odgovorio:
"Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!".
