Kada sam shvatila da pacijentu može biti ugrožen život zbog pritisaka koje sam doživljavala na radnom mjestu posljednje tri godine, dala sam otkaz. Cijeli život radim pod Hipokratovom zakletvom i nisam željela izdati Hipokrata i sebe. Zato sam otišla.
Kazala je to u otvorenom razgovoru za „Dnevni avaz“ prof. dr. Lilijana Oruč, trenutno jedini redovni profesor na Psihijatriji Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.
Kajem se
Oruč je ljekar s velikim brojem citiranih radova, nosilac raznih projekata, objavila je brojne knjige, a iz KCUS-a je otišla nakon više od 30 godina specijalističkog staža u psihijatriji. Od 2010. do 2012. bila je direktorica Discipline za naučnoistraživački rad i razvoj.
- Kajem se što ranije nisam otišla. Nikome kao psihijatar ne bih preporučila da trpi psihološke pritiske i poniženja neposredno nadređenih, kao što sam ja godinama bila izložena. U KCUS-u nikome nije dobro, pa vidite i sami koliko je kolega otišlo – kaže dr. Oruč, koja je zbog svega tražila raskid ugovora sa KCUS-om.
Tvrdi da u KCUS-u vlada strah te su zaposleni potpuno demotivirani za rad.
- Umjesto da liječim pacijente, da se posvetim onome što najbolje znam raditi, ja sam morala pisati nelogična objašnjenja o svakodnevnom radu, koja su mi samo oduzimala vrijeme. S nedovoljno lijekova moglo se raditi čak i u ratu, jer su bili dobri međuljudski odnosi, vladala je pozitivna atmosfera. Ovo je prešlo svaku granicu, na sceni je degradacija svih civilizacijskih, kulturoloških i moralnih vrijednosti, a to je za medicinsku struku pogubno. Ogromno će vrijeme trebati za oporavak i ponovnu revitalizaciju zdravstvenog sistema, ako uopće i dođe do toga. Ti možeš štedjeti u kući, ali ne na pacijentima, što smo mi morali raditi. U zdravstvu se ne može štedjeti ako to ugrožava živote – ističe dr. Oruč.
Navodi da se osjećala loše svakog dana dok se spremala na posao, da je s posla dolazila s velikim stresom.
- Taj destruktivni sistem dovodi do izolacije, a to je najteži oblik ljudske patnje, gori i od tjelesne bolesti. Ako ne govoriš njihovim jezikom, odlaziš u izolaciju, jednostavno zaključaš znanje koje imaš i ne možeš ga prenositi mlađim kolegama. Ja sam otišla jer sam vidjela da je to „prazno“. Sve su uništili. To je pustoš. Otišla sam zato što nisam htjela dalje degradirati sebe kao ličnost, jer živeći u tim uslovima, i ti postaješ dio tog sistema. Naime, adaptacija na loše uslove je pogubna – kaže dr. Oruč.
Otkriva da su pritisci na nju krenuli pogotovo 2016. godine, kada je dala ostavku kao redovni profesor na Medicinskom fakultetu UNSA-e.
- To sam uradila jer mi je bio onemogućen rad sa studentima, a cijeli svoj život prvenstveno sam posvetila naučnoistraživačkom radu. Psihijatrija je bila moj život, pokušaj traženja odgovora na zagonetku psihijatrijskih bolesti. To mi je onemogućeno. Ključni razlog je psihičko maltretiranje i krajnje poremećeni međuljudski odnosi, što za posljedicu ima katastrofični ishod u liječenju pacijenta. Nisam mogla iskoristiti svoje znanje u punom kapacitetu da pružim psihijatrijsku uslugu. Pacijenti, na svu sreću, nisu ispaštali, iako su uništeni normalni uslovi za rad. Mi smo se nadljudski trudili da pacijent zbog ovog stanja ne bi trpio – navodi Oruč.
Nisam podlegla
Kliničkim centrom, tvrdi dr. Oruč, danas vladaju karijeristi s voljom za moći, a bez znanja.
- Mene su nazivali psihički slabom osobom zato što nisam podlegla tim igrama. Da je dva dana pred penziju, ja bih otišla i rekla šta mislim. Ne idem na bolje, nemam drugu opciju, ali ne treba neko meni da naređuje da poštujem disciplinu, jer meni moja savjest nikad nije dozvolila da odem s posla, napustim pacijenta. Smiješno mi je da mi pred kraj karijere neko disciplinira mozak. Kao intelektualac, nisam imala slobodu misli. Nije tačno da iz KCUS-a idu neradnici. Idu samo oni koji se suprotstave ovoj sili koja odavno vlada. Pod takvim pritiskom ja nisam mogla raditi. Ne može se intelektualac koji se razvio, koji je formirana ličnost, spustiti na taj nivo - završava Oruč.
Oni ne znaju, a najbolje su otjerali
Doktor Oruč navodi da je u KCUS-u riječ o sistemskom propadanju javnih zdravstvenih ustanova.
- U mojih 35 godina rada u KCUS-u nisam vidjela da se na račun pacijenta prave uštede, da nisam mogla dobiti lijekove koji su neophodni pacijentu. Traži se najsofisticiraniji nivo usluge, a nema uslova. Imala sam na raspolaganju jedan lijek, sutra ga već nije bilo. Od direktno nadređenih, baš kao i medicinsko osoblje, doživljavala sam psihičko maltretiranje. Zbog toga i takvih poremećenih odnosa zanemarena je struka i nauka, a zavladalo je neznanje i karijerizam. Da bi takvi ljudi opstali na pozicijama, služe se svim sredstvima, koja uključuju kontinuirano psihičko maltretiranje, omalovažavanje. Takvim ljudima ostali su pacijenti u rukama. Oni ne znaju, a otjerali su najbolje – kaže dr. Oruč.
