Ako malo bolje obratimo pažnju na terminologiju koju muslimani koriste u svakodnevnom životu, primijetit ćemo da je među terminima koji se često koriste svakako i termin ibadet. Ta riječ se mnogo upotrebljava u islamskoj literaturi, zatim u mesdžidima gdje imami i muallimi objašnjavaju vjernicima propise islama, kao i među običnim muslimanima koji nastoje svoj život uskalditi sa Kur’anom i praksom Allahovog Poslanika, a. s.
Značenje ibadeta
Šta ustvari znači riječ ibadet, koja djela obuhvaća, kakav je smisao ibadeta i zašto je Allah, dž.š., propisao ljudima ibadet? Ovo su pitanja koja se sama od sebe nameću i koja traže jasan i isparavan odgovor. Mi ćemo pokušati u ovome tekstu, a na temelju Kur’ana, sunneta i prakse muslimana, ponudimo odgovore na spomenuta pitanja svjesni da se ova tema ne može iscrpiti na nekoliko novinskih stranica.
U jezičkom smislu riječ ibadet znači obožavanje, pokoravanje, robovanje, klanjanje i sl. A što se tiče njenog značenja u islamskoj terminologoji, čini nam se da je najbolju definiciju ibadeta ponudio šejhu-l-islam Ibn Tejmijje. On je rekao :” Ibadet je zajedničko ime za sve ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan od ljudskih riječi i djela. Bilo da su ta djela javna poput namaza, zekata, posta, hadža, džihada, poslušnosti prema roditeljima, ispunjavanje ugovora itd., ili tajna poput ljubavi prema Allahu, dž.š., poslaniku Muhammedu, a.s., nade u Allahovu milost i oprost, straha od Njegove kazne, zahvaljivanja na blagodatima, pouzdanja u Allaha itd.
Svrha ibadeta
Kada smo objasnili jezičku i šerijatsku definiciju ibadeta, postavlja se pitanje kakva je svrha ibadeta? Zašto je Allah uopće naredio ljudima da Ga obožavaju i da mu ibadet čini kad se zna da je Allah, dž.š., neovisan od svih svjetova i da Njemu nije potreban naš ibadet? Na postavljeno pitanje naš odgovor je sljedeći. Uistinu je Allahovo naređivanje ljudima ibadeta najjasniji vid Njegove milosti i dobrote prema ljudima. Neko će opet upitati kako je moguće da je to izraz Allahove milosti kada mnogi ibadeti iziskuju veliki napor i odricanje. Namaz zahtijeva od čovjek da pet puta na dan opere određene dijelove tijela i da klanja određen broj rekata namaza u određeno vrijeme. Post mjeseca ramazan je u znaku odricanja od jela i pića od zore do zalaska sunca. Zekat traži materijalnu žrtvu i izdvajanje imetka, a čovjeku je to mrsko i teško jer voli imetak i žao mu je kad mu se budžet umanjuje. Hadž je sam po sebi sav u znaku odricanja, napornog putovanja, materijalnog izdvajanja itd. I pored svega toga mi kažemo da je ibadet izraz Allahove neizmjerne milosti zbog dva temeljna razloga. Prvo zbog toga što je to Allahovo pravo kod njegovih robova, kako stoji u hadisu kojeg bilježi imam Muslim od Ebu Musaa el-Ešarija. Naime njemu je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ” Allahovo pravo kod ljudi je da Ga obožavaju i da mu nikog ne pripisuju kao druga.( tj. da mu širk ne čine). A pravo ljudi kod Allaha je da ih ne kazni ako mu ne budu činili širk.” I nije nimalo čudno da Allah ima pravo kod svojih robova.
Samo Allah zaslužuje da Ga obožavamo
Čudno je kad ljudi umjesto Allaha, istinskog Gospodara, za božanstva uzimaju stvorenja sličana sebi koja im ne mogu ni štetiti ni koristiti. Dakle, kako da ne obožavamo samo Allaha i da Njemu ibadet ne činimo kad nas je obasuo svojom milošću i podario nam nebrojene blagodati. Da bismo ovo što bolje pojasnili i približili, navest ćemo primjer dobročinstva koje ljudi čine jedni drugima. Naime, kada nama neko od ljudi učini dobročinstvo i pomogne nam, makar to dobročinstvo bilo i neznatno, mi mu to nikad ne možemo zaboraviti i stalno smo mu zahvalni na pomoći. Pa kako je moguće da dobročinstvo ljudi ne zaboravljamo, a dobročinstvo našeg Stvoritelja i Opskrbitelja zaboravljamo iako nas to dobročinstvo u potpunosti obuhvaća, ili bolje reči mi smo uronjeni u to more neizmjerne milosti i dobročinstava našeg Gospodara Allaha, dž.š., Allah nas je stvorio, a bili smo ništa i bili smo bez ikakvog spomena. I ne samo to već nas je stvorio u najljepšem obliku, potčinio nam sva druga stvorenja kako bismo olakšali sebi život na Zemlji i kako bismo Mu što potpunije robovali. Zemlju nam je učinio pogodnom za život i na njoj nam dao nebrojene blagodati. Podario nam je razum i odlikovao nas iznad drugih stvorenja. Poslao nam je Muhammeda, a.s., kao posljednjeg poslanika sa Kur’anom kao svjetlom i uputom za život. Pa zar onda Allah ne zaslužuje da bude obožavan i da samo Njemu ibadet činimo?
Svakako da zaslužuje i svakako da ljudski život nema nikakvog smisla ni vrijednosti ako ga ne vežemo i ne posvetimo Onome ko nam je podario život. U tom smislu treba razumjeti riječi Uzvišenog Allaha :” Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mene obožavaju ”( EZ-Zarijat, 56.) Drugi razlog zbog kojeg kažemo da je ibadet najbolji vid Allahove milosti prema ljudima jeste to što je sam ibadet potreban nama kao hrana našim dušama. Čovjek je stvoren od tijela i duše. Naše tijelo održavamo na životu jelom i pićem, ali život duše nemoguće je zamisliti bez obožavanja Allaha i bez ibadeta. Kada bi čovjek posjedovao od ovog svijeta sve što poželi, njegovo srce se neće i ne može smiriti samo sa tim prolaznim blagodatima. Iz prostog razloga što ljudsko srce u svojoj osnovi ima potrebu za Allahom i za obožavanjem Allaha. Tjeskoba u našim prsima, tuga i nezadovoljstvo se ne mogu otkloniti nikakvim ovosvjetskim užicima i blagodatima. I ne samo to već sve te blagodati bilo da se radi o novcu, djeci, ženi, autima i svemu onome za čim čovjek žudi, postaju prokletstvo i teret ako čovjek nije spoznao Allaha i ako nije spoznao suštinu života. Govoreći o toj duševnoj tjeskobi, potištenosti, i besmislu koji osjećaju nevjernici Allah, dž.š., kaže :” Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesrečan biti . A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti .” ( Taha, 123.-124.). Zbog toga ne čude riječi mladića i djevojke koji su se vraćali u zoru sa partija i koji su cijelu noć proveli u onome za što su bili ubijeđeni da će im donijeti sreću i zadovoljstvo, kad su upitani kako se osjećaju, kazali da je to sve bez veze, da nema smisla, da je uvijek isto i da se vraćaju kući potpuno prazni i nezadovoljni. A islamski učenjak i filozof Fahrudin Er-Razi, govoreći o suštini ibadeta rekao je :” Ko spozna suštinu ibadeta neće mu biti ništa lakše ni draže od ibadeta, niti će mu biti i bez čega teže kao bez ibadeta”.
