Kada Uzvišeni Allah želi nekoga ”iskoristiti” na Svome putu, na putu istine i dobra, On ga pripremi da može izvršiti svoju misiju. Tako u biografiji ili siri Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čitamo da su došli meleki, dok je on kao dijete boravio u plemenu Benu Sa’d kod svoje majke po mlijeku, Halime, i otvorili mu prsa, zatim su mu izvadili srce i očistili ga od šejtanskog ugruška koji se nalazi u ljudskim srcima.
Jer, ovo srce će nakon izvjesnog vremena primiti posljednju Allahovu objavu, Kur’an, i ono će biti ispunjeno kur’anskim ajetima, a njegov vlasnik će biti posljednji Allahov Poslanik. Stoga je za taj časni zadatak i plemenitu misiju bilo neophodno srce koje ne liči na obično ljudsko srce.
Isto tako, u hadiskim zbirkama čitamo da su istiniti snovi bili prvo što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo dobijati od Objave. Šta god bi sanjao, obistinilo bi se jasno poput svjetla zore. Ovo nije bilo ništa drugo do priprema za Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da se upozna sa višim duhovnim svijetom s kojim će uskoro imati konstantnu vezu.
Dok u djelima predislamske književnosti i poezije čitamo da su Arapi imali nevjerovatnu memoriju i pamćenje, tako da bi neko od njih čuo dugačku pjesmu i odmah bi je zapamtio kao da ju je on napisao. Ovo nije bilo ništa drugo nego Božanska priprema za ovaj nepismeni narod koji nije znao čitati ni pisati, osim rijetkih pojedinaca, tako da je kod njih zapisivanje, u odnosu na usmeno prenošenje, bilo kao crna dlaka na tijelu bijelog bika.
Zato su, kada je počela objava Kur’ana, ashabi lahko pamtili sure i ajete, a kada je na početku bilo zabranjeno zapisivanje hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (da se kur’anski ajeti koji su zapisivani ne bi pomiješali sa hadisima i riječima Allahovog Poslanika), oni su učili hadise napamet, pa kada je dozvoljeno zapisivanje hadisa, hafizi hadisa su diktirali hadise sa kompletnim nizom prenosilaca onima koji su ih zapisivali, kao da su ih tek čuli od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ovo mi je palo na pamet dok sam se pitao kako su ljudi u Gazi tako strpljivi na svemu onome što ih je snašlo. Kako mogu prihvatiti svu ovu brutalnost, ovo uništavanje i ovo krvničko ubijanje, sa takvom vjerom i predanošću.
Naći jednu strpljivu osobu u ovom materijalističkom vremenu u kojem se sve kupuje i u kojem sve ima cijenu, pa i čovjek, zadivljujuća je stvar, pa šta tek reći za cijeli jedan grad sa njegovim muškarcima, ženama i djecom. Niko od njih se ne ljuti i ne proklinje, niko od njih se ne usuđuje izustiti jednu ružnu riječ na Allaha i Njegovu odredbu, a koja često zna izaći iz usta ožalošćenog, i ne vidiš ništa osim neopisive strpljivosti i ne čuješ ništa osim zahvalnosti Allahu.
Svemogući Allah je htio da muslimane Gaze usmjeri prema uzvišenim stvarima, pa im je pripremio srca koja u ovom vremenu ne liče na srca ljudi. Mi se ljutimo kad nas trn ubode, kao da nas je granata pogodila, a oni su strpljivi na razorne granate kao da ih je trn ubo.
Nezadovoljni smo malom kućom i malom platom, a oni zahvaljuju Allahu za kuće koje im padaju na glave, i za bačen ili izgubljen komadić hljeba koji nađu i za gutljaj vode koji im je uskraćen, pa im je Allah spustio kišu.
Neka je slava i hvala Uzvišenom Allahu, Koji je pripremio srca muslimana Gaze da čuvaju ovo utvrđenje islama. Tako mi Allaha, mi nismo u stanju učiniti ono što oni mogu.
