Ja vidim ljude, ali ne vidim pameti. Ovaj svijet je unišao u vjeru pa izašao. Znaju šta je dobro, ali ga djelom nijeću. Znaju šta je haram, ali ga djelom dozvoljavaju. Vjera im je samo na jeziku. Upitaš jednog od njih da li vjeruje da će za djela račun polagati, a on ti odmah odgovori da vjeruje. Kunem se Gospodarom Sudnjeg dana da laže! Jer od svojstava pravog muslimana je: snaga uz vjeru, odlučnost uz blagost, vjerovanje uz čvrsto ubjeđenje, znanje uz blagost, blagost sa znanjem, pamet uz blag postupak, otmjenost u siromaštvu, umjereno vladanje u bogatstvu, milost prema potištenom, darežljivost na pravo mjesto i pravednost uz istrajnost.
Musliman pravi neće učiniti nasilje ni onom ko ga mrzi, niti će se ogriješiti pomažući onoga koga voli. Musliman pravi ne ogovara; ne istražuje tuđe mahane; o besposlici ne govori; bez svrhe se ne zabavlja i ne igra; ne prenosi tuđe riječi; ne traži ono što nije njegovo; ne poriče istinu makar se i njega ticalo; ne prelazi granice u isprici; ne sveti se kad nekog nesreća pogodi, niti se veseli kad neko što pogriješi. Pravi musliman je ponizan i skrušen kad je u namazu. On žuri da se Bogu klanja. Riječi njegove pravi su lijek; strpljivost njegova je pobožnost; šutnja njegova je razmišljanje; razmatranje njegovo je pouka. Sa učenim ljudima se druži da bi nešto naučio, a među njima šuti da ne pogriješi, ali i kada govori, govori da se okoristi. Ako neki musliman učini nešto što je dobro on se veseli, a ako pogriješi, on traži oprosta. Ako ga pak neko prekori, on opet od njeg zadovoljstvo traži. Ako ga neko ludo izgrdi i izvrijeđa, on se opet blagim pokaže.
Kad mu se nasilje učini on se strpi i opet pravedno postupa. Ne utječe se drugom osim Allahu Jedinom, niti pomoć traži osim od Allaha Jedinog. Pravi je musliman među ljudima dostojanstven, a u osami Bogu zahvalan. Zadovoljava se sa datom mu nafakom, zahvaljuje na udobnosti, a strpi se u muci. Pravi musliman ako sjedne sa onima koji su zaboravili Boga on se sjeća i spominje Boga Uzvišenog, a ako sjedne sa onima koji se sjećaju i spominju Boga Uzvišenog on za svoje grijehe oprosta traži.” Nakon ovoga je Hasan (Hasan el Basri) rekao: ”Ovakvi su bili ashabi Poslanika a.v.s. jedan po jedan sve dok su pomrli. Ovakvi su bili i vaši dobri preci. Vaše stanje se promijenilo zato što ste vi svoj postupak promijenili”, a zatim je proučio ajet: ”Zaista Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni svoje postupke, a kad Allah htjedne jedan narod (radi grijeha) kazniti, niko te kazne ne može odbiti i niko im ne može osim Boga pomoći.”
Odlomak iz hutbe Mehmeda Handžića koja je objavljana u Glasniku, 1935. godine
