Osoba je ograničenih mentalnih sposobnosti, koja vidjevši da samom prodajom voća ne može zasititi svoje apetite za novcem, prepoznaje priliku na tržištu i nudi svoje, kako ih on karakterizira, humanitarne usluge. Paket (uglavnom svog voća) sumnjivog sadržaja, sumnjive vrijednosti plus reklama u njegovoj organizaciji košta 50 eura. Uglavnom, taj biznis mu dobro ide i on kao takav neće biti tema ovog teksta. Tema će biti njegovi, kako ih i sam naziva, donatori- piše Azra Mahmutović.
Takozvani donatori u takozvanim humanitarnim akcijama koje ovaj takozvani humanitarac organizuje i takoreći provodi jest uglavnom naš narod u dijaspori koji uživa biti spomenut imenom, prezimenom, mjestom stanovanja i cifrom koju je uplatio za pomenutu, usuđujem se reći – uslugu, praveći od humanosti čisti šoubiznis.
Šta se to našem narodu desilo da je zaboravilo staru narodnu mudrost da kada daje desnom rukom, sakrije da ni lijeva ne vidi? Zbog čega jedan musliman uživa biti javno prozvan svojom donacijom? Kako jedan musliman može uživati gledajući ponižena lica sirotinje kako mu se javno zahvaljuju i upućuju mu dove? Da li je po strani lična neostvarenost osobe kojoj, u samo njenim očima, raste vrijednost tim činom? Ili je u pitanju lična frustracija žena koje su sklopile brak sa stranim državljanima, pa da “pokažu našem narodu kako dobro žive zahvaljujući toj svojoj odluci”? Šta god da je po strani, zaista je poražavajuće. Nemamo li mi svi u rodbini, komšiluku ili među prijateljima osobu u stanju potrebe kojoj možemo poslati tih 50 eura? Naravno da imamo, ali time dobijamo samo dobro djelo, ne i javnu reklamu.
U početku sam zaista mislila da je našem narodu zaista dobrota prelazi u naivnost, pa ne vidi sta s njegovim novcem radi ovaj kriminalac koji napravi vanbračno dijete i organizuje akciju da se istom napravi kuća jer pobogu, dijete je bez oca i dužni smo se pobrinuti u okviru svojih mogućnosti. Svi mi ipak znamo da kad neko zaista želi pomoći nekome, novac pošalje lično toj osobi ili uplati na račun pouzdanih humanitarnih udruženja koja djeluju na prostoru naše domovine, anonimno i bez ikakve pompe. Ovdje je, dakle, u pitanju obostrano zadovoljstvo. Huda profitira, donator zadovoljan jer se za njega čulo, a sav basnoslovni iznos koji je na ovaj način došao u ruke ovog profitera, bivšeg zatvorenika, najmanje je pogodovao i došao do sirotinje.
Zbog svoje kriminalne prošlosti i poreskih dugovanja, poznati Huda nije mogao ni firmu osnovati na svoje ime, a usljed porodičnih nesuglasica, ni na suprugu. Tako je trgovačka radnja Huda Company u službenima aktima upisana na ime Halkić Mersim, što je poznato i Tužilaštvu USK koje je, usljed nekoliko podnesenih prijava, u obavezi ispratiti novčane tokove ove kompanije, posebno se bazirajući na ino prilive koji samo u ovom mjesecu premašuju iznos od 40.000 eura.
Narode, dozovite se. Pričati o učinjenom dobru znači isprljati ga. Sadaku dajte i vitre uplatite onome ko je u stanju potrebe, zekat uplatite u Islamsku zajednicu, jasin umrlim sami proučite. Ne šaljite novac za te svrhe jednom alkoholičaru jer će taj novac, kada se konačan račun bude polagao, svjedočiti protiv vas!
