Ipak, u hrvatskim stajalištima može se uočiti određena dvojnost. Kao što je poznato, pristupanje šengenskom prostoru spada među najveće želje službenog Zagreba. A upravo je nadzor spomenutih granica sa suzbijanjem ilegalnih prelazaka najbolje sredstvo u dokazivanju sposobnosti za taj nadzor. Osim svojevrsne razapetosti između tih dvaju motiva, tu je i činjenica da rubne zemlje EU-a sve više preuzimaju izbjeglički pritisak u ime utjecajnijih država centra, piše DW.
Pored toga, Hrvatsku muči i odnos između vlasti i nevladinih udruga koje redovno iznose tvrdnje o brutalnosti policije spram izbjeglica.
SEKURITIZACIJA I MILITARIZACIJA
„Hrvatske vlasti zasigurno ovu situaciju koriste i njome pokušavaju upravljati kao da je riječ o pokaznoj vježbi zaštite vanjske granice EU-a, što prilično revnosno odrađuju, a da bi se pred očima briselskih tehnokratskih struktura dokazale kao dostojne ulaska u Schengen”, kaže Drago Župarić Iljić, sociolog sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, te istraživač migracija. On smatra da hrvatski pristup u čuvanju granice svim sredstvima sve više poprima karakteristike zemalja Višegradske skupine.
„Jer, iako žicu još uvijek nemamo, sekuritizaciji i militarizaciji ovog fenomena svakako svjedočimo već tri godine. Ono po čemu se Hrvatska razlikuje od susjeda jest pristup osiguranja i ulaganja u sredstva prihvata s, primjerice, planom gradnje novog prihvatilišta kod Petrinje, iako će i ono biti kapacitetom ograničeno”, kaže Župarić Iljić za DW.
Župarić Iljić ne sumnja da će Hrvatska i dalje nastojati balansirati u ova dva pristupa: „U posve sigurnosnom i pomalo humanitarnom, dakle, a jedino što bi to moglo promijeniti – nažalost, nagore po migrante i izbjeglice – jest radikalizacija ionako delikatne situacije, ako na izborima neki zapaženiji uspjeh ostvare zagovaratelji mitraljeskih gnijezda.”
„U ponavljanje epizode Balkanskog koridora i masovniji pritisak sumnjam”, nastavlja on, „budući da brojke ukazuju kako se ‘Tvrđava Europa’ zdušno ‘brani’, no humanitarna kriza u Bosni i Hercegovini, s obzirom na besperspektivnost i neadekvatne prihvatne kapacitete, realnost je i sramota čitave Europe, a ne isključivo odgovornost naših zemalja. Ipak, mali, obični ljudi na terenu, koji su spremni pomoći, čine razliku od ravnodušnosti većine i neprijateljstva manjine glasnih.”
Ovaj sociolog dijeli mišljenje nekih drugih stručnjaka da se izbjeglice pojavljuju kao kolateralna žrtva sustava. „Negdje ‘između humanitarnog nakovnja i policijskog čekića'”, kaže, „jer poučeni iskustvom nasilnog vraćanja i odbijanja, hrvatsku granicu sve više percipiraju kao opasnu i sve manje propusnu.”
NEMA ZAJEDNIČKE EU-POLITIKE PREMA IZBJEGLICAMA
No, dalje saznajemo kako je daljnji problem to što hrvatsko nadležno ministarstvo više neće odobriti azil nikome tko je bio zaustavljen u nezakonitom pokušaju ulaska, jer apriori smatra da je to pokušaj zlouporabe sustava azila. Drugim riječima, blagonakloni će biti samo prema onima koje MUP u svojim selekcijskim misijama u turskim izbjegličkim kampovima izabere da putem programa preseljenja budu pozvani u Hrvatsku.
Mali brojevi ostvarenih dolazaka, međutim, dovode u pitanje uspješnost, ne samo moralnost te i takve mjere. Poznato je da se Hrvatska obavezala da će dodijeliti više od 1500 azila izbjeglicama, no dosad je pristigla tek desetina izbjeglica kojima je to i odobreno.
Hrvatski europarlamentarac Tonino Picula već je u svojim nastupima kritički analizirao politiku EU-a prema izbjegličkoj krizi. “Hrvatska dijeli ‘razapetost’ s institucijama EU-a”, rekao je ovom prilikom za DW, „poglavito s Europskom komisijom koja već tri godine ne uspijeva reformirati postojeću politiku prema migrantima. No ta se politika teško može više zvati zajedničkom.”
RH NE SMIJE PRELAZITI GRANICE HUMANOG ODNOSA
Ovaj nekadašnji ministar vanjskih poslova RH napominje da ništa uspješnije od Eurospke Komisije nisu bile ni članice koje su preuzimale predsjedanje Europskim vijećem na šest mjeseci. Prošle godine Bugarska, naime, a ove Austrija koja je poslala i snažan negativni signal odbijajući prihvatiti Globalni kompakt o migracijama iz Marakeša.
„RH je u osjetljivom položaju zbog izloženosti novom pravcu kretanja izbjeglica od Grčke preko Albanije i Crne Gore do BiH. Za razliku od vremena izbjegličkog vala iz 2015. kad je bila ‘protočna etapa’, danas je na hrvatskim EU-granicama ka Sloveniji i Mađarskoj rastegnuta – bodljikava žica. Ako bi odustala od pune kontrole granice prema BiH ili nekoj drugoj ne-EU susjedi, lako bi se mogla pretvoriti u tzv. hot spot riskirajući nove unutarnje napetosti, ali i vanjskopolitičke.”
„Odnos prema fenomenu izbjeglica u EU dugo već nije samo organizacijsko ili humanitarno nego punokrvno političko pitanje”, dodao je Picula, opisujući razvoj europsko-unijske politike u ovom području.
Konačno, ovaj zastupnik Hrvatske u Europskom parlamentu podsjetio nas je da o posljedicama raspada europskih politika prema migrantima, te izostanka novog dogovora, svjedoče trendovi jačanja ksenofobnih i eurofobnih opcija posvuda u EU. „A naravno da RH, zadržavajući pravo nadzora nad svojim, tj. europskim granicama prema Balkanu, ne smije ‘prijeći granice’ korektnog i humanog odnosa prema izbjeglicama”, drži Picula.
